Konaković gradi narativ, Dodik ruši državu: Činjenice protiv političke interpretacije

Istovremeno, nakon povratka Milorada Dodika iz Izraela i Amerike i pobjede SNSD-ovog Siniše Karana na ponovljenim izborima za predsjednika RS-a, iz Banje Luke stižu zabrinjavajuće najave. Dodik je najavio da će SNSD „vrlo brzo“ predložiti Narodnoj skupštini RS prijedlog u kome se traži povrat prenesenih ovlaštenja iz Dejtonskog sporazuma, i to kao „uslov za bilo kakav razgovor o Bosni i Hercegovini“.

„To se odnosi na vojsku, graničnu policiju, obavještajnu službu, da se ukinu Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, da se model fiskalnog sistema vrati u nadležnost RS, da se budžet BiH kreira na bazi rotacija iz budžeta entiteta i da nema izvorne prihode“, kaže Dodik.

Ključno pitanje koje se nameće jeste kako to da Milorad Dodik, svega nekoliko dana nakon povratka iz SAD-a, najavljuje faktički identične poteze zbog kojih je prošle godine završio pod američkim sankcijama? Ako je, kako Konaković tvrdi, proteklih dana došlo do pozitivnog „utjecaja Amerike“ i navodnog zaokreta SNSD-a ka konstruktivnijoj državnoj politici, zašto su prve konkretne političke poruke iz Banje Luke nakon povratka delegacije RS-a iz SAD direktni udar na ustavni poredak Bosne i Hercegovine?

Najava „povrata nadležnosti“ entiteta – vojske, granične policije, obavještajne službe, pravosuđa i fiskalnog sistema – nije nova Dodikova ideja, nego otvoreno ponavljanje politike koja je međunarodno okarakterisana kao secesionistička, i zbog koje je Dodik već bio sankcionisan. Drugim riječima, ako je ovo rezultat pozitivnog američkog „utjecaja“, onda se s pravom može postaviti pitanje – kakav je to utjecaj koji dopušta i ohrabruje iste političke prijetnje, istu destabilizaciju i isti narativ razgradnje države koji već godinama slušamo od Milorada Dodika i njegovih saradnika? Ili je stvar mnogo jednostavnija: Dodik je iz SAD-a dobio potvrdu da sankcije neće biti vraćene bez obzira na ovakve poteze, i to ga je ponovo ohrabrilo da nastavi sa realizacijom svoje dugoročne strategije.

Drugi, jednako problematičan segment jeste uporno insistiranje Elmedina Konakovića da se Dodikovi potezi relativiziraju, umanjuju, ili tumače kao dio nekakve „nove faze“ u odnosima sa SNSD-om. Ta politika svodi se na klasično zabijanje glave u pijesak, uz poruku javnosti: ne vjerujte onome što čujete i vidite, vjerujte meni. I to je vrlo opasna politička iluzija.

Dok Konaković govori o nekom novom pro-NATO SNSD-u, Dodik najavljuje ukidanje Oružanih snaga BiH, institucije koja je nastala upravo u okviru reformi podržanih od NATO-a. Dok se u Sarajevu slave proceduralne odluke koje se ionako donose svake godine, u Banjoj Luci se pripremaju potezi koji direktno vode ka institucionalnom raspadu države. Dok se javnosti iz Sarajeva serviraju optimistične priče o “zaokretima” i “utjecajima”, iz SNSD-a otvoreno poručuju da ostaju usmjereni ka demontaži države.

To nije nikakav nesporazum u interpretaciji, nego potpuna diskrepancija između političke retorike i političke realnosti. A ignorisanje te realnosti je svjesno samozavaravanje koje Bosnu i Hercegovinu neminovno vodi u novu rundu političke nestabilnosti.