Piše: Haris Imamović
U proteklih nekoliko sedmica, u nizu nepovezanih sadržaja, naišao sam na Kantovo ime, uz koje je gotovo svaki put, kao opće mjesto, spomenuto njegovo učenje o vječnom miru.
Najprije, u knjizi Michela Eltchaninoffa U glavi Vladimira Putina, gdje autor podsjeća na prizor, koji danas izgleda nevjerovatno. Godina je 2004. i Putin se, na svečanom otkrivanju spomen-ploče Kantu u ruskom gradu Kalinjingradu (nekada njemačkom Koeningsbergu), susreće sa tadašnjim njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom.
Putin kao kantovac
U govoru, na toj manifestaciji, Putin podsjeća na Kantov kratki spis O vječnom miru, u kojem su pobrojani uslovi pod kojima bi bilo moguće predvidjeti postepeno iščeznuće ratova. Među uslovima je i republikanski ustav, pomoću kojeg bi narodi sprečavali ratne avanture svojih vlasti.
”Podsjetiću”, veli Putin u tom govoru, “da je Kant bio kategorički protiv rješavanja međuvladinih sporova ratom. […] Vjerujem da naše pokoljenje može i mora ostvariti Kantova predviđanja. Isto kao što se njegovo učenje o podjeli vlasti ostvarilo u našem svakodnevnom životu, moramo i možemo da ostvarimo njegovo učenje o načinu rješavanja sukoba u međunarodnoj areni pomoću miroljubivih sredstava.”
Danas, ova Putinova vjera u pobjedu vječnog mira ima ironijsku dimenziju, s obzirom na invaziju koju je Rusija pokrenula protiv Ukrajine. Nju otkriva Eltchaninoff komentarom da se čini kako je ruski predsjednik danas manji kantovac nego što je nekad bio. Ali navedena izjava 2004. bila je korisna, budući izrečena u svrhu kritike američke invazije na Irak, kojoj su se Moskva i Berlin usprotivili.
Također, kako primjećuje autor knjige, Kantovo učenje o vječnom miru, pojmljeno kao predskazanje “kraja historije” i pobjede liberalne demokratije, bilo je opće mjesto u prvoj deceniji nakon pada komunizma. Riječju, Putinovo referisanje na Kanta i teoriju vječnog mira bilo je upravo ono što je najviše godilo zapadnom liberalnom uhu. Iz današnje perspektive zvuči nemoguće da je Putin ikada vjerovao u navedeno učenje, ali ko zna: kako ljudi zaista povjeruju u fikcije, koje su im politički korisne u datom trenutku, možda je i on privremeno povjerovao.
Joschka Fischer i Ali Larijani kao čitaoci Kanta
Nedugo, nakon što sam pročitao Eltchaninoffljevu knjigu, naišao sam na izjavu bivšeg ministra vanjskih poslova Njemačke i lidera Zelenih Joschke Fischera, u kojoj zagovara naoružavanje Evrope, uključujući i proširenje nuklearnog arsenala. Svjestan da se ovo kosi sa stajalištima, koja je kao gorljivi pacifista, imao u mladosti, Fischer je kazao: “Predugo smo se držali iluzije o navodnom vječnom miru u Evropi.” Dakle, ponovo referenca na Kanta.
Sada već davne 2004, Putin je na zajedničkoj pres-konferenciji sa Fischerom u Moskvi, spomenuo autora učenja o vječnom miru, nastojeći da stekne naklonost Fischera i njemačke javnosti. Danas, 22 godine kasnije, Fischer kaže da je to učenje, u koje je nekad vjerovao, iluzija.
Možda bi najbolji opis smjene epohe bio da se nekadašnja kolektivna uvjerenja prepoznaju kao iluzije, te se zamijene novim, koja će također nekada biti otpisana kao anahronizam.
Taman što sam bio zaboravio na Putinovo i Fischerovo spominjanje Kanta, prije nekoliko dana, u intervjuu za !Odgovor, visokopismeni bh. diplomata Osman Softić je kazao: “Evropa se enormno naoružava. Evropa više nije ona kantovska Evropa, Evropa mira, pacifizma, koju poznajemo.”
U konačnici, nakon što je počeo rat u Iranu, naročitu pažnju međunarodne javnosti je izazvao Ali Larijani, jedan od čelnih ljudi u sigurnosnom sistemu Irana. Larijani, koji je prije nekoliko dana ubijen u američko-izraelskim zračnim napadima, postao je poznat prije svega što je doktorirao na temu Kanta. S obzirom na to kroz šta Iran trenutno prolazi, često se, uz Larijanijevo i Kantovo ime, spominje učenje potonjeg o vječnom miru, ponovo kao jedna iluzija.
Unutrašnjom demokratizacijom država do svjetskog mira
U raspravi Zum ewigen Frieden, koja se kod nas prevodi kao Vječni mir, Kant utvrđuje načela, koja bi dovela do postepenog približavanja univerzalnom miru.
Kao i Thomas Hobbes, on polazi od toga da je rat - prirodno stanje. “Prirodno stanje”, veli Kant, “među ljudima koji žive jedan do drugog nije stanje mira, nego, naprotiv, ratno stanje, tj. premda se neprijateljstvo stalno ne javlja, ipak ono stalno prijeti. Mirovno stanje treba dakle stvoriti.”
Kao što pojedinci prevazilaze izvorno stanje, u kojem je na djelu rat svih protiv svih, tako što iz bezakonja prelaze u zakonsko, ustavno stanje, tako je i sa narodima.
“Pojedinac (ili narod)”, veli on, “u golom prirodnom stanju oduzima mi tu sigurnost i on me vređa već samim tim stanjem ukoliko živi pored mene, vređa me bezakonitošću svog stanja, pa ma i ne preduzimao na djelu ništa protiv mene. On me stalno ugrožava, te ja mogu da ga prinudim ili da sa mnom stupi u zakonski odnos ili da se ukloni iz mog susjedstva.”
Tako je po Kantu i sa narodima: u bezakonju, oni nužno idu ka ratu, a jedini način da se osigura mir jeste da uđu u zakonski odnos.
Kant dalje kaže da će do prelaska iz međunarodnog bezakonja u poredak doći kroz preobrazbu unutrašnjeg uređenja država. Tačnije, tako što će ustav u svakoj državi vremenom postati republikanski, a to, po Kantu, znači da su svi građani države slobodni i jednaki pred zakonom, te da je u državi izvršna vlast odijeljena od zakonodavne.
Riječju, unutrašnja demokratizacija država će postepeno voditi ka vječnom miru, a taj mir će, po Kantu, imati formu federativne zajednice slobodnih država (u čemu će mnogi kasnije vidjeti anticipaciju ideje UN-a ili, na regionalnom nivou, Evropske unije).
”Republikanski ustav”, veli Kant, “(…) sadrži u sebi i nadu da će dovesti do željene posljedice - do vječnog mira. A evo iz kojih razloga. Traži se (kao što je to po ovom ustavu jedino moguće) prilikom glasanja ‘za rat ili protiv rata’ saglasnost svih građana, onda nema ništa prirodnije no to da će oni dobro promisliti prije nego što se upuste u tako opasnu igru da svojim glasovima sebi nametnu sve patnje rata, a to je da sami ratuju, da plaćaju ratne troškove svojom vlastitom imovinom”, itd.
Dakle, Kant vjeruje da građani, ako im se prepusti odlučivanje, neće hrliti u rat, kao što hrle nerepublikanske vlasti.
”Po ustavu koji nije republikanski”, veli dalje Kant, “i gdje podanik nije građanin, rat je najprostija stvar na svijetu. Jer tamo vrhovna glava nije drug u državi nego sopstvenik države, te on zbog ratova ne trpi ni najmanje nestašice na svojim gozbama i u lovu, u dvorcima i na dvorskim svečanostima i sl.”
Stoga, kaže Kant dalje, monarh “može da zaključi rat i zbog najmanjih trica, kao kakav veseli izlet, a radi pristojnosti rado će prepustiti njegovo opravdanje diplomatskom koru koji je u svako vrijeme na to spreman”.
(Navedeni opis neodoljivo podsjeća na trenutnu situaciju u vezi s ratom u Iranu, koji je američki predsjednik, kao kakav monarh, zamislio kao veseli izlet, a opravdanje rata je prepustio svojim korifejima. Jedini problem je u tome što Kant govori da takav poredak stvari priliči nerepublikanskim sistemima, a Sjedinjene Države su republika. Ili su kao i Rim, ne mijenjajući republikansku formu, postale imperija gdje je ukinuta podjela vlasti?)
U svakom slučaju, na navedenoj dihotomiji - da su autoritarni režimi skloniji ratu od republikanskih (demokratskih) - izgrađena je teorija, koja je dominirala tokom prve dvije decenije nakon pada Berlinskog zida - democratic peace theory. Ova teorija, koja je u suštini samo prerada Kantovog spisa, kaže da liberalne demokratije ne ratuju među sobom, te da što više država bude imalo liberalnodemokratsko uređenje, sve će manje biti ratova, dok u konačnici ne iščeznu.
