Piše: Mustafa Cerić
Kažu da svako doba ima svoje ludilo. Naše, izgleda, ima Facebook.
Nekada su profesori "psiholozi" (i "psihijatri") pisali knjige, držali predavanja, odgajali generacije i svojim riječima gradili mostove između nauke i naroda.
Danas, poneki od njih – umjesto kredom po tabli – pišu bijesom po tastaturi. I to ne zato da bi obogatili um, nego da bi ispraznili dušu.
Kad znanje ostane bez odgoja
Jedan takav "naučnik" – profesor, doktor, "psiholog" (sve po spisku titula, sve osim čovjek) – pod imenom i prezimenom Dženan Skelić (očito po ugledu na Radovana Karadžića – "psihijatara" iz Crne Gore i Jovana Raškovića – "psihijatara" iz Hrvatske) - odlučio je pokazati svijetu kako izgleda akademska kultura kad izgubi dušu, a zadrži tastaturu.
Na društvenim mrežama, gdje je svako i profesor i prorok, on se sručio na reisul-ulemu dr. Huseina ef. Kavazovića riječima koje ne bi stale ni u kafansku prepirku između dva pijana šofera.
I to – paradoksalno – s profila na kojem piše "psiholog". Možda da nam demonstrira kako izgleda kad psiholog javno doživi ono što bi inače trebao liječiti. Mogli bismo reći: slučaj za knjigu, da nije slučaj za žaljenje.
Kad se frustracija obuče u naučni mantil
Zanimljivo je: kad neko izgubi mjeru, on uvijek misli da je postao mjera.
Tako i naš "bosanski psiholog" – ne umije razlikovati kritiku od kletve, slobodu od prostaštva, hrabrost od halucinacije.
On misli da govori u ime naroda, a zapravo govori u ime svog ega, koji se, očito, dugo gušio u tišini učionice bez aplauza. Jer kad čovjek više ne zna kako da dobije pažnju, on se sjeti da može – uvrijediti. Brže djeluje od svake reklame.










