Piše: Haris Imamović
Demokratski senator Chris Murphy je, prije nekoliko dana, u izjavi o ratu u Iranu kazao: “Sve što Izrael čini je moguće zahvaljujući podršci i oružju koje mu pružaju Sjedinjene Države. Mi bismo trebali koristiti Izrael, a ne da Izrael nama govori da trebamo povesti rat protiv Irana. Kakva je to uopće ‘partnerstvo’? Zašto im prodajemo najsofisticiranije oružje na svijetu, ako nam mogu diktirati kada i kako da rizikujemo američke živote na Bliskom Istoku?”
Odgovor na navedena pitanja - kao što je primijetio jedan od novinara koji su, na pres konferenciji, postavljali pitanja Murphyju - nalazi se, uz ostalo, u činjenici da su najveći privatni donatori Izraelske vojske ujedno i najveći donatori prošle predizborne kampanje Donalda Trumpa: multimilijarderi Miriam Adelson, Larry Ellison i drugi. Riječju, razlog toj čudesnoj okolnosti da Izrael diktira najvećoj svjetskoj sili šta da radi jeste u moći izraelskog lobija u Americi.
Ovih dana, navršava se 20 godina od objavljivanja članka Izraelski lobi i američka vanjska politika autora Stepena Walta (Harvard) i Johna Mearsheimer (Univerzitet u Chicagu), eminentnih stručnjaka za međunarodne odnose. Bio je to prvi put da je neko u naučnoj zajednici sistemski obradio ovaj fenomen, koji je dugo bio tabu-tema.
To, u neku ruku, dokazuje i sama sudbina članka, jer on je napisan, po narudžbi, za jedan drugi magazin, The Atlantic, ali na kraju nije objavljen, s obzirom da se uredništvo nije smjelo upustiti u kritičko razmatranje izraelskog lobija. Također, nakon što je članak konačno ugledao svjetlo dana u London Review of Books, na račun dvojice autora su upućene teške optužbe, uz ostalo da su antisemiti. Objavljen je niz negativnih recenzija u novinama kao što su Jerusalem Post, New York Sun, Wall Street Journal, Washington Post itd.
Ta vehementna reakcija proizraelskog dijela javnosti u Sjedinjenim Državama na članak, u čijoj koordinaciji je, kako je nedavno objavljeno, sudjelovao i zloglasni Jeffrey Epstein, natjerala je autore da prošire svoju argumentaciju, što je rezultiralo istoimenom knjigom - The Israel Lobby and the US Foreign Policy.
Kao i članak, tako i knjiga dugo nije bila prihvaćena u mainstream javnosti, ali je napravila značajan utjecaj među akademskim krugovima. Nakon 7. oktobra 2023. i genocida u Gazi, koji je uslijedio, knjiga i njeni autori su postali popularni i u široj javnosti, jer su umjeli objasniti ono što se mnogima, kao senatoru Murphyju, činilo bizarnim i neobjašnjivim - to da SAD pružaju bezuslovnu podršku Izraelu, čak i kada to evidentno šteti američkim interesima.
Najveći lobistički napor u historiji demokratije
Autori Walt i Mearsheimer u prvim poglavljima knjige dokazuju da Izrael prima enormnu podršku od Sjedinjenih Država, kao i da ta podrška ne može biti uvjerljivo objašnjena strateškim ili moralnim razlozima. Jedino objašnjenje tog fenomena jeste djelovanje izraelskog lobija.
”Lobi je”, kako navode autori, “labava koalicija pojedinaca i organizacija koje aktivno rade na tome da usmjere američku vanjsku politiku u proizraelskom smjeru. Kao što ćemo detaljno pokazati u nastavku, to nije jedinstveni, ujedinjeni pokret s centraliziranim rukovodstvom, a zasigurno nije ni grupa zavjerenika koji ‘kontroliraju’ američku vanjsku politiku. To je jednostavno moćna interesna grupa, koju čine i Jevreji i nejevreji, a čija je deklarisana svrha propagirati izraelski interes u SAD-u i utjecati na američku vanjsku politiku na načine za koje članovi ove interesne grupe vjeruju da će biti od koristi Izraelu.”
Postojanje Lobija su, kako navode autori, priznali i neki od samih članova Lobija, kao što utjecajni advokat Alan Dershowitz, koji je u svojim memoarima napisao: “Moja generacija Jevreja postala je dio onoga što je možda najučinkovitiji napor na lobiranju i prikupljanja novca u historiji demokracije. Napravili smo zaista sjajan posao.” Sličnu izjavu dao je i J. J. Goldberg, urednik časopisa Forward, kazavši da su prijatelji Izraela vidjeli kako drugi lobistički djeluju u Vašingtonu, te su i sami počeli to raditi.
Izraelski lobi je poput drugih moćnih i ekstremno efikasnih interesnih skupina, kao što je npr. Nacionalna streljačka udruga (NRA), koja već decenijama, vršeći utjecaj na Kongres, uspijeva spriječiti usvajanje zakona o ograničenju prodaje oružja privatnim licima. Postoje i drugi, istina manje moćni, etnički lobiji, kao što su Kubanski, koji zagovara očuvanje blokade Kube, ili Armenski lobi, koji je radio na sprečavanju zbližavanja SAD-a i Azerbejdžana.
Prije nego što se pozabave samim lobijem, kao objašnjenjem velikog broja američkih vanjskopolitičkih poteza u vezi sa Bliskim Istokom, Walt i Mearsheimer, kao što je rečeno, dokazuju prvo - da Izrael prima pretjerane količine američke pomoći, i drugo - da se to ne može objasniti razlozima druge prirode. U redovima koji slijede iznijet ćemo neke od dijelova njihove obimne argumentacije.
SAD su do '60-ih vodile nepristrasnu politiku prema Izraelu
Američka politika je do 1960-ih uglavnom bila nepristrasna i, svakako, različita od današnje. Podrška iz SAD-a cionističkom projektu je do Drugog svjetskog rata bila samo deklarativna. Istina, predsjednik SAD-a Harry Truman je podržao UN-ov plan o podjeli Svete zemlje i priznanje Izraela u granicama iz 1948, ali ni Truman ni njegov nasljednik u Bijeloj kući, Dwight Eisenhower, nisu bili slijepo pristrasni u korist Izraela, jer su znali da će time udaljiti Arape od sebe i odgurati ih ka Sovjetima.
Za razliku od Bijele kuće, visoki dužnosnici u Trumanovom State Departmentu, kao što su državni sekretar George Marshall ili šef biroa za planiranje u State Departmentu George Kennan bili su čak protiv priznanja Izraela, jer su vjerovali da će narušiti američko-arapske odnose i otvoriti put ka prodoru Sovjeta u regiju.
Objašnjavajući svoje protivljenje priznanju Izraela, vjerovatno najutjecajniji ideolog u američkom vanjskopolitičkom establišmentu tokom 20. stoljeća - George Kennan je u internom memorandumu iz 1948, primijetio da bi „podržavanje ekstremnih ciljeva političkog cionizma“ bilo „na štetu ukupnih sigurnosnih ciljeva SAD-a“ na Bliskom Istoku. Konkretno, tvrdio je da bi to povećalo mogućnosti za Sovjetski Savez, ugrozilo naftne koncesije i ugrozilo prava SAD-a na stacioniranje u regiji. Uprkos tome, predsjednik Truman je odlučio podržati osnivanje jevrejske države, pozivajući se na moralne razloge. Podsjetimo, sve se to zbiva samo koju godinu nakon Holokausta.
Tokom 1950-ih SAD su održavale “srednji kurs” prema Izraelu i Arapima. Ilustracije radi, Amerikanci tada nisu pružali nikakvu vojnu pomoć jevrejskoj državi, koja je do 1967. većinu naoružanja dobila od evropskih država, prije svih Francuske.
Kada su 1953. Izraelci ignorisali zahtjev UN-a da obustave radove na kanalu, kojim se preusmjeravala voda iz rijeke Jordan, tadašnji američki državni sekretar John Foster Dulles je zaprijetio izraelskoj vladi sankcijama, tačnije obustavom civilne pomoći. To je odmah urodilo plodom i Izraelci su počeli poštovati UN-ov akt.
Sličnu prijetnju Vašington je iznio 1956, tokom Suecke krize, kada je Eisenhower najavio obustavu sve civilne pomoći Izraelu, ako se se Izraelci ne povuku sa Sinaja, koji su okupirali nadjačavši, zajedno sa Francuzima i Englezima, egipatske snage.
To je upravo vrijeme kada Izrael počinje sa velikim lobističkim naporima unutar SAD-a. Kao reakcija na Eisenhowerovu kritičku politiku u odnosu na Izrael, 1954. je osnovan Američki izraelski komitet za javne poslove (AIPAC), najutjecajnija organizacija unutar izraelskog lobija. Da ne bude zabune, i dotad su postojali lobistički napori: jedan od osnivača Izraela Nahum Goldmann je pisao o tome u Jevrejskom paradoksu; ali tek počev od kasnih 1950-ih, ili tačnije, 1960-ih lobiranje dobiva sistemsku formu.
Tako Keneddyjeva administracija prva govori o “specijalnim vezama” između SAD-a i Izraela. Nadalje, malo je poznato da je Kennedy, koji se u ovom kontekstu primarno pamti po otporu koji je pružao izraelskom nuklearnom programu, 1963. odobrio prvu veliku isporuku oružja Tel Avivu, a izraelskoj vladi je dao i garancije da će SAD vojno intervenisati ukoliko se nađu u škripcu.
Nedugo nakon toga, 1964, SAD su, uz Njemačku kao posrednika, prodale više od 200 borbenih tenkova Izraelu, čime je otpočeo trend koji traje sve do danas.
Totalna promjena nakon 1967.
Kao tačku, koja je značila totalnu promjenu u odnosima SAD i Izraela, autori uzimaju 1967. godinu. Amerikanci su dotad godišnje davali Izraelu 60-ak miliona dolara godišnje, a nakon Šestodnevnog rata, u kojem je Izrael savladao susjedne arapske države i okupirao Zapadnu obalu i Gazu, godišnja pomoć je vrlo brzo skočila na 100 miliona godišnje. Već 1971. taj iznos je bio šest puta veći - 634,5 miliona dolara godišnje (od čega je 85 % činila vojna pomoć).
Izrael 1976. postaje najveći inozemni primalac pomoć, što će ostati sve do danas. Od 2007. godine, kada je objavljen Izraelski lobi, pa do danas, Izrael je od SAD-a dobivao oko 3 milijarde dolara godišnje. U skladu s memorandumom, koji su potpisale dvije države, Izrael će do 2028. godine dobivati 3,8 milijardi dolara, a Trumpova administracija i Kongres su ove godine aktivirali i dodatna sredstva, uslijed vanredne situacije na Bliskom Istoku.
Pri tome, ne radi se samo o novcu, već i o načinu na koji se koristi. Primjera radi, sve ostale zemlje koje primaju američku pomoć dobivaju novac kvartalno, dakle tokom cijele godine. Jedino Izrael svu svoju pomoć dobije u prvih 30 dana fiskalne godine, čime taj novac stječe dodatnu vrijednost. Također, Izrael je jedini primalac pomoći, kojem američka vlada ne određuje kako će je koristiti. Druge zemlje, koje dobivaju pomoć, moraju je trošiti na određene svrhe (borbu protiv HIV-a, obrazovanje itd.), dok Izrael pomoć koju dobija od SAD troši čak protiv stvari, kojima se SAD zvanično protive, kao što je izgradnja nelegalnih naselja na Zapadnoj Obali.
Uz direktnu pomoć Izraelu, treba imati u vidu pomoć koju SAD plaćaju izraelskim susjedima, Egiptu i Jordanu, kao dio mirovnog procesa.
Osim vladine pomoći, kako navode autori, Izrael dobiva godišnje i oko dvije milijarde od privatnih donacija. Walt i Mearsheimer ističu ono što je bivši izraelski predsjednik Shimon Peres otkrio u memoaima - to da je Izrael razvio svoj nuklearni program, uz ostalo, zahvaljujući donacijama bogatih Jevreja iz dijaspore, među kojima je bilo više članova porodice Rothschild i kanadski magnat Samuel Bronfman.
Zašto SAD pomažu bogatoj državi?
