Milorada Dodika se nikad ne smije potcjenjivati a kamoli otpisati. On je u protekle tri decenije pokazao da je razvio nevjerovatnu vještinu političkog preživljavanja, veliku sposobnost da se i onda, kad se čini da je pritjeran uza zid, ponovo vrati u središte zbivanja moćniji nego ikad ranije.
On je jedan dio Bosne i Hercegovine sa svojim saveznicima faktički pretvorio u vlastiti feud, u kojem je slobodā i demokratije sve manje, a diskriminacije i korupcije sve više. Iako je u prvim godinama slovio kao pragmatičar i „čovjek od posla“, kao ideološki nekonzistentan i indiferentan, najkasnije od sredine 2000-ih, još u vrijeme Tadićeve vladavine u Srbiji, on se sve više oslanja na idejnu podlogu velikosrpskog nacionalističkog projekta sa centrom u Beogradu. Sve će to ubrzo dopuniti snažnom orijentacijom na Rusiju, a onda i na Orbanovu Mađarsku, pa i na Natanjahuov Izrael.
Vremenom je postao ne baš potpuno nebitna karika u lancu desničarske, šovinističke i islamofobne internacionale. Naklonost predstavnika ove nesvete alijanse, osim ideološkom bliskošću, kupovao je raznoraznim mutnim poslovima na štetu građana entiteta. Jedan od najboljih primjera kako politički ekstremizam ne mora stajati u proturječju s logikom biznisa za povlaštene nije samo pokret MAGA i trumpizam nego upravo modus vivendi Milorada Dodika.
Namjeravao je da izazove ustavnu krizu u državi, a faktički urušio pravni poredak Rs.
Dugo ga je pratila priča, koju su širile i različite generacije njegovih političkih partnera iz Sarajeva, da ustvari postoje dva Dodika: jedan koji se koristi nacionalizmom da bi mobilizirao mase, i drugi koji je okorjeli pragmatik što samo gleda svoje interese. Uvjeravalo se javnost da je pravi zapravo samo ovaj drugi Dodik, a da je prvi samo jeftina predstava za mase, koju ne treba uzimati za ozbiljno. To je bila zabluda kojoj su namjerno ili nesvjesno podlegli mnogi, uključujući i brojne predstavnike međunarodne zajednice.
Dodik kao politički pragmatik i Dodik kao nacionalist se ne isključuju, nikada se nisu isključivali. On je bio i ostao u jednakoj mjeri i beskrupulozni tehničar moći, koji gomila svoje bogatstvo i utjecaj kao i vjerni agent srpskog i ruskog svijeta. I u tom spoju se vjerovatno i krio veliki dio tajne njegovog političkog uspona.
