Znam da će zvučati kao replika iz poznatog filma ali dogodilo se ponovo. Naime, zbog jedne objave na društvenim mrežama primio sam nekoliko poruka i nešto više komentara. Bilo je tu dosta različitih razumijevanja izrečenog, pa se tako ponovo potvrdilo da je misao, ipak, potrebno strpljivo objašnjavati i dostatno argumentirati.
Radi se o već gotovo zaboravljenom sastanku između Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića.
Moja reakcija bila je pozitivna i susret sam nazvao jednim od značajnijih političkih događaja ove godine u Bosni i Hercegovini. Smatram da je pokazao barem dvije ključne stvari.
Prvo, međunarodni projekat nametnute vlasti nakon izbora 2022. godine, u kojem se Bošnjake nastojalo “disciplinirati“ preko instaliranja Trojke, propao je pa Čović ispipava teren i pokušava osigurati bolju poziciju kod SDA kao dominantne bošnjačke političke snage ali i vjerovatnog pobjednika izbora 2026.
Drugo, jasno je to priznanje da su maligni pokušaji osovine SNSD–HDZ djelomično sprječavani i djelovanjem SDA kao opozicione snage. Čović je indirektno priznao da im na putu ostvarenja planova stoje SDA i druge političke snage koje ne gledaju blagonaklono na recentne političke procese.
Nema razumijevanja ukoliko se priča o „trećem entitetu“
Ove dvije stvari možda daju odgovor i zašto je posljednji mjesec dana došlo do naglog porasta govora o “trećem entitetu“.
U procjepu između trenutne zakovanosti političkih odnosa i nemogućnosti suštinskog proboja u ostvarenju ciljeva (iako je HDZ mnogo postigao u ovladavanju nekim od bitnih segmenata vlasti), očito računajući na značajno smanjenje mogućnosti u bliskoj budućnosti – a sve u povodu 30 godina od zaključenja Dejtonskog mirovnog ugovora – Čović je zaigrao oštro. Kada se pogleda na sve ono šta radi državni vrh iz Zagreba u sadejstvu sa Dodikom, fantastični opis urote protiv Bosne i Hercegovine, koji je dao Zvonko Lerotić još tokom pregovora u Karađorđevu i Tikvešu, odzvanja ponovo – Dogovorili smo se da Srbi pomognu stvaranje hrvatske države, a Hrvati srpske.
Izuzetno je haotično stanje u Bosni i Hercegovini, posebno u poslednjih godinu dana: ne zna ko je vlast, a ko ne; ko koga napada, a ko koga zastupa i zbog čega neko nešto radi. Uz djelovanje Milorada Dodika politička temperatura u Bosni i Hercegovini podigla se do tačke ključanja te stoga traži miran pristup. A taj pristup može osigurati jedno novo bošnjačko-hrvatsko razumijevanje i pošten dijalog. Isticanje trećeg entiteta kako krajnjeg cilja to svakako nije. Možda bi novom razumijevanju pomoglo podsjećanje na stavove bošnjačkog establišmenta u presudnim godinama za Hrvatsku (1990. i 1991).
Izetbegović u Hrvatskom saboru 1990.
