Tekst pod naslovom “Islamistička država na NATO granici?” autora Maxa Primorca objavljen je 10. februara 2026. godine u Washington Timesu. Prošlo je nekoliko dana, ali nije bilo ozbiljnih reakcija. To je prije svega iz razloga što se naši donosioci odluka ne bave mnogo aktivnom analizom i promjenom okolnosti koje se dešavaju na terenu. Čekao sam nekoliko dana, pa kako nije bilo reakcija, odlučio sam napisati ovaj tekst. Hvala portalima na prilici da objave ono što znam i razumijem o gore navedenom tekstu.
Da krenemo od početka. Važno je naglasiti da je tekst izašao u Washington Timesu, a ne u Washington Postu. Ta dva medija nemaju istu uređivačku tradiciju niti isti profesionalni profil. Washington Times je konzervativni dnevni list s izraženom ideološkom orijentacijom, dok je Washington Post etablirani mainstream američki list s dugom tradicijom istraživačkog novinarstva. Dakle, dva različita svijeta, i po bitnosti, i po usmjerenju.
Zato kontekst objave nije nebitan: tekst je izašao u mediju koji često objavljuje snažno ideološki obojene komentare o temama poput političkog islama i sigurnosnih prijetnji, što pomaže razumjeti ton i konstrukciju narativa u tekstu. No, za one koji prvi put čuju za ime ovog autora, vrijedi kazati par stvari o njemu.
Max Primorac je američki konzervativni politički operativac i analitičar hrvatskog porijekla, povezan s desnim think-tank krugovima u Vašingtonu, prije svega s organizacijama koje vanjsku politiku promatraju kroz prizmu ideološkog sukoba sa “političkim islamom”. Nije stručnjak za savremenu bosanskohercegovačku društvenu dinamiku niti je dio akademske ili regionalne ekspertne zajednice koja se bavi postdejtonskom ustavnom strukturom. Njegovi tekstovi o Bosni i Hercegovini ne proizlaze iz dugoročnog terenskog rada ili empirijskih istraživanja, nego iz šireg sigurnosnog narativa u kojem se muslimanske političke zajednice često predstavljaju kao potencijalni rizik po Zapad.
Takvi tekstovi nastaju jer se Balkan uklapa u unaprijed definisan ideološki okvir: potrebno je pronaći primjer “političkog islama” unutar Evrope kako bi se potvrdila teza o civilizacijskom sukobu i opravdala tvrđa geopolitička linija. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina, sa svojom većinski bošnjačkom populacijom i traumatičnim ratnim naslijeđem, postaje pogodan simbol za dramatizaciju. No, Primorac nije bezazlen. A ovo što ću ja napisati o njegovom tekstu je isto kao da pričam “sebi u bradu”, jer je ovo objašnjenje i upozorenje samo nama samima, te nemam iluziju da ću svojom reakcijom promijeniti mišljenje nekoga ko je na engleskom jeziku već čitao Primorca.
