Nedavno je voditelj na Federalnoj televiziji pitao predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića: “Treba li se na političkoj sceni Sarajeva, kod Bošnjaka, okrupnjavati scena ili dodatno usitnjavati?”
Radončić nije posegnuo za očekivanim odgovorom, po kojem Bošnjacima treba jedinstvo, kakvo, recimo, imaju Srbi u vidu SNSD-a ili Hrvati u vidu HDZ-a. Naprotiv, on je kazao da “politički pluralizam, u principu, nije loš” i izlaz, čini se, vidi u srednjem rješenju - u tome da vlast formiraju dvije-tri jake stranke. Dakle, ne jedna stranka i ne sijaset vladajućih stranaka.
Haotično stanje u “bošnjačkom reformskom bloku”
Sviđao se nekom ili ne, Radončić je u pravu: bošnjačka politika se ne treba okrupnjavati u apsolutnom smislu, pa da na kraju imamo samo jednu bošnjačku stranku na vlasti i jednog, neprikosnovenog vođu, koncentraciju moći, jedinstvo mišljenja u medijima itd.
Vidimo na ulicama Srbije, u proteklih nekoliko mjeseci, da jedinstvo vlasti nije put ka funkcionalnosti. U savremenim uslovima, demokratija, podjela vlasti, smjenjivost i periodično smjenjivanje vlada su uslov stabilnosti. Ljudi više ne trpe da neko ima svu vlast i da je ima sve vrijeme.
I tako je, kod Bošnjaka, već odavno. Alija Izetbegović i SDA su dijelili vlast sa Harisom Silajdžićem i SBiH. Lagumdžijin SDP sa Tihićevom SDA, pa s Radončićevim SBB-om. Bakir Izetbegović sa SBB-om i Komšićevim DF-om, koji nije striktno bošnjačka stranka, ali značajno obuhvata i taj element.
Ako imamo u vidu da “bošnjački reformski blok”, koji je trenutno na vlasti, čine slabi SDP, zatim NiP i NS, plus niz drugih manjih stranaka (NES, Snaga naroda Rame Isaka, BHI KF itd.), onda se nameće zaključak da se previše otišlo u cjepkanju vlasti. Pobijedio je jedan pluralistički ekstrem. Stvari treba vratiti u ravnotežu. Dovoljna je dobro uvezana koalicija od dvije stranke, pri čemu je jedna od njih po osnovu veće podrške birača vodeća.
Bez većeg stepena kohezije u bošnjačkoj politici nema stabilnosti; ne samo unutar bošnjačke scene, već i unutar BiH. Za izgradnju boljih međunacionalnih odnosa, “B komponenta” ne smije biti raštimani orkestar. Ako u trenutnoj konstelaciji SNSD i HDZ imaju previše moći unutar srpskog odnosno hrvatskog korpusa, onda Trojka ima premalo unutar bošnjačkog.
“B komponenta” (čak iako se sastoji iz više stranaka) mora imati jednog pregovarača, jednu glavu, koja će imati jasne stavove i široku podršku, pa kada sjedne s drugim pregovaračima – a to se u višenacionalnoj državi neizbježno radi – da može nastupati suvereno.
Neodrživo je stanje u kojem Nikšić, Ćudić, Konaković i Bećirović imaju različite koncepcije, te stvaraju kakofoniju u javnosti. Dok Nikšić često gleda da ima korektne odnose sa HDZ-om pa i SNSD-om, Ćudić populistički vjeruje da će, bude li imala svaki dan saopćenje o SNSD-u i HDZ-u, doći na njihov nivo; Konaković je između ta dva ekstrema, a ”nestranački” Bećirović se uglavnom ne upliće u najvažnija tekuća pitanja u zemlji, te se povremeno “nagovori” srpskoj politici o onim uvijek aktuelnim temama. To je već jedno prilično haotično stanje.
Jedinstvo ili podjela vlasti?
Treba li dijeliti ili objediniti vlast? Na ovo, ključno pitanje političke filozofije, ne može se odgovoriti bezuslovno. Pravi odgovor na to pitanje je: zavisi o kojoj situaciji govorimo.
