Bosna i Hercegovina kao odluka

U savremenoj geopolitici snaga se ne mjeri teritorijom, nego sposobnošću upravljanja procesima: sigurnosnim, energetskim, migracijskim, institucionalnim, privrednim, komunikacijskim. Države koje upravljaju procesima postaju subjekti. Države koje ih samo trpe ostaju puki prostori za djelovanje aktivnih aktera sa strane – objekti međunarodnih odnosa, često tek kusur u velikim dogovorima.

Bosna i Hercegovina danas, u većini tih procesa, učestvuje pasivno. Naša sigurnosna arhitektura više liči na naslijeđeni historijski aranžman nego na političku strategiju. Ekonomija nam je više zbir refleksa nego rezultat strateškog planiranja. A demografija tiha presuda fatalističkom povjerenju u budućnost. Upravljanje javnim službama svodi se na manipuliranje budžetskim novcem, kulturne strategije na staru rimsku formulu „hljeba i igara“, i tako dalje.

Regija, za razliku od nas, uglavnom zna šta želi, čak i kada ne zna kako to postići. Mi još uvijek pokušavamo objasniti zašto ne možemo.

U savremenoj geopolitici velike sile ne ponašaju se prema državama kao prema moralnim subjektima, nego kao prema varijablama u vlastitim strateškim jednačinama.

Susjedi, centri i bošnjačka asimetrija

Bosna i Hercegovina pritom ne živi samo pod latentnim pritiskom velikih sila, nego i pod stalnim, često otvorenim aspiracijama svojih susjeda. Hrvatska i Srbija, svaka na svoj način, Bosnu i Hercegovinu ne posmatraju samo kao susjednu državu, nego i kao prostor vlastite političke i identitetske projekcije.

Hrvati u Bosni i Hercegovini Zagreb ne doživljavaju kao inostranstvo, kao što Srbi Beograd ne doživljavaju kao tuđu prijestolnicu, dok Bošnjaci nemaju luksuz takve vanjske političke adrese.

U toj asimetriji leži jedna od ključnih slabosti bošnjačke politike: uzaludno nastojanje da se parira emocijom, sentimentalnim oslanjanjem na Tursku, islamski svijet ili apstraktni Zapad, umjesto hladnim, racionalnim i samosvjesnim oslanjanjem na vlastitu državu, vlastitu snagu i racionalnu komunikaciju s akterima međunarodne politike.

Emocija ne može zamijeniti strategiju, kao što simbol ne može zamijeniti instituciju.

Jamstvo opstanka Bosna i Hercegovina, pa i Bošnjaci kao narod, ne mogu tražiti samo u prijestolnicama drugih zemalja. To jamstvo mora se, prije svega, graditi u vlastitim institucijama.

O odgovornosti bez alibija

Hannah Arendt upozoravala je na opasnost gubitka lične odgovornosti u politici, Max Weber na razliku između etike uvjerenja i etike odgovornosti, a Hans Morgenthau isticao da se međunarodni odnosi ne vode po principu pravde, nego po principu moći.

U toj trostrukoj opomeni sadržana je i realnost Bosne i Hercegovine: govorimo jezikom uvjerenja, a rijetko mislimo jezikom posljedica; pozivamo se na pravdu, a rijetko gradimo strukturu koja bi je mogla nositi; tražimo razumijevanje svijeta, a rijetko gradimo kapacitet snagom kojeg stječemo poziciju u kojoj svijet na nas mora računati.

Bosna i Hercegovina ne pati od nedostatka istine, nego od nedostatka političke hrabrosti da se istina pretvori u odluku.

Čak ni pogrešne odluke nisu toliko opasne. One se mogu ispravljati i historijski korigirati. Mnogo je opasnija navika nedonošenja odluka i uvjerenje da je čekanje mudrije od izbora.

Jer neodlučnost nije odsustvo greške, nego odsustvo hrabrosti.

Bosna i Hercegovina danas još uvijek ima mogućnost pogriješiti vlastitom odlukom.  I,  upravo je to njezina posljednja velika privilegija.

Država ne nestaje kada izgubi bitku, nego kada se odrekne prava da je vodi.

Naposljetku, Bosna i Hercegovina nije pred pitanjem hoće li je svijet razumjeti, niti hoće li je regija prihvatiti, nego pred mnogo dubljim pitanjem: hoće li sama sebi priznati pravo na vlastitu odluku, vlastitu grešku i vlastitu odgovornost?

Jer tek tada prestaje biti priča o sebi i postaje zrela država.