Piše: Nermin Hodžić
Zagovornici realističke teorije međunarodnih odnosa to odavno govore bez uljepšavanja. Hans Morgenthau je upozoravao da se politika ne vodi moralnim željama nego interesima i moći, dok je John Mearsheimer podsjećao da male države opstaju samo ako nauče živjeti u svijetu u kojem sila, a ne pravila, odlučuje o ishodima.
Drugim riječima: pravda bez snage je samo želja.
Ipak, u bosanskohercegovačkom javnom prostoru uporno se vraća jedna stara iluzija – uvjerenje da je politika potraga za trajnom harmonijom. Kao da je moguće doći do konačnog dogovora, stabilne ravnoteže i stanja u kojem politički sukobi prestaju, a institucije same od sebe funkcionišu.
Historija nas uči suprotno.
Politika nikada nije harmonija.
Politika je odluka.
Odluka u sukobu interesa.
Pod pritiskom moći.
Često odluka koja znači izbor između lošeg i još goreg.
Trajna stabilnost je iluzija. Postoji samo privremena ravnoteža snaga.
Možda je problem u tome što smo kao društvo predugo odgajani u jednoj drugačijoj političkoj kulturi. U jugoslavenskoj predstavi politike kao trajnog sklada, u mitu o bratstvu i jedinstvu, u uvjerenju da se sukobi mogu administrativno potisnuti, a razlike prešutjeti. Taj tihi jugonostalgičarski san o harmoniji ostavio je dubok trag posebno u bošnjačkoj političkoj svijesti, premda nam se ta iluzija već jednom raspršila pred vlastitim očima. Brutalno i razarajuće.
Jednostavno, politika nikada nije ni bila nikakva umirujuća terapija.
Ona je odnos snaga.
Države ne opstaju zato što su u pravu, nego zato što znaju odlučiti na vrijeme.
Dugo smo vjerovali da živimo u svijetu pravila: međunarodnog prava, saveza, evropskih integracija. Da će nas norme zaštititi.
Danas je jasno da je to bila kratka epizoda.
Ukrajina, Bliski istok, dvostruki standardi, slabljenje Evropske unije, povratak geopolitike. Sve govori isto: pravila vrijede samo dok iza njih stoji sila. Kad sile nema, pravo postaje papir.
Svijet se vratio realizmu.
A realizam je jednostavan: ne preživljavaju najispravniji, nego najspremniji.
Bosna i Hercegovina to osjeća svakodnevno.
Ovo nije stabilna demokratija u kojoj pobjeđuje bolji argument. Ovo je društvo trajućih latentnih i akutnih kriza.
Jedni prijete secesijom i blokiraju institucije.
Drugi paraliziraju procese dok ne dobiju ustupke.
Susjedi nastupaju kao tutori.
