Piše: Haris Imamović
Dok pišem ovo nalazim se u Bijelom Polju, gdje sam došao propratiti naučni simpozij Vijek i po Avda Međedovića. Prije početka skupa, pijem kafu u obližnjem kafiću i u dvije različite novine nalazim dvije priče koje se podudaraju.
Prva je u podgoričkim Vijestima – o suđenju Aliji Balijagiću pred Višim sudom u Bijelom Polju. U članku se kaže da su psiholog i psihijatar predstavili nalaze po kojima je optuženi bio uračunljiv u trenutku, kada je, 25. oktobra, u jednom bjelopoljskom selu ubio dvoje staraca – brata i sestru Jovana i Milenku Madžgalj.
Ovo ubistvo je izazvalo pažnju i bh. javnosti, nakon što je Balijagić danima bio u bijegu od policije, prije nego što je uhapšen na srbijanskom tlu. U sve se umiješao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kazavši da je bjegunac “muslimanski fanatik” (što se ubrzo pokazalo netačnim).
Neproporcionalna reakcija
Nakon što je uhapšen, Balijagić je posvjedočio šta se desilo. Madžgalj ga je vidio kako se šeće nedaleko od njegove kuće te ga je pitao šta radi tu. Budući ubica je kazao da je lovac, a budući ubijeni ga je pitao – gdje su mu onda lovački psi, ako je lovac.
“On me”, veli Balijagić, “oslovio sa ‘džukelo’, rekavši da idem da me više ne vidi. Toliko sam bio isprovociran da sam imao oružje pucao bih isti čas u njega, jer taj čovjek nije imao nikakvog razloga da se tako ponaša prema meni”.
Tankoćutni monstrum je zatim otišao po oružje, te se vratio i ubio starca.
”U ženu ne bih pucao”, veli dalje, “da nije skočila i rekla: ‘Džukelo, ubi mi brata’ i pljunula me u lice. Ni tada ne bih pucao da nije pozvala policiju. Nakon prvog pucnja, pucao sam drugi put iz humanih razloga, jer sam znao da bi se samo mučila.”
Već u navedenom iskazu se vidi da s optuženim nije sve u redu. Njegova reakcija je patološki neproporcionalna. Izvor zločina je u odsustvu mjere. Dakle, umjesto da starcu uzvrati istom ili približnom mjerom, recimo da mu kaže da je i on “džukela” ili nešto slično, on ga je ustrijelio iz vatrenog oružja.
Afektivno, ali svjesno djelovanje
Vještaci su potvrdili da Balijagić ima poremećaj ličnosti sa, kako kažu, “izraženim narcisoidnim crtama ličnosti”. Ali dodaju da to nije duševno oboljenje, odnosno da je u trenutku ubistva bio uračunljiv. Vidimo, dakle, na djelu bitnu distinkciju između poremećaja ličnosti i duševnog oboljenja.
“Iako je”, kaže se u nalazu, “postupak motivisan afektom ‘ponosa’, povrijeđenosti i osvetoljubivosti (proisteklih iz narcisoidnih crta ličnosti), on je planiran, vremenski odvojen od inicijalnog događaja i realizovan sa punom svjesnošću o posljedicama.”
Balijagić nije odmah ubio, recimo, udavio starce, već je otišao po oružje, pa se nakon nekog vremena vratio itd. Djelo je, dakle, izazvano afektom, ali svjesno, plansko. Učinak afekta nije bio trenutačni, te nije isključio sudjelovanje svijesti. Poremećaj se ogleda u pretjeranoj reakciji na “provokaciju”, ali budući da je zločin počinio, uz sudjelovanje svijesti, znači da nema duševnog oboljenja.
Vještaci pojašnjavaju da imamo na djelu počinioca koji sve vrijeme ima očuvane intelektualne kapacitete, kao i sposobnost da jasno razgraniči dopušteno od nedopuštenog ponašanja, ali da on u svom postupanju zanemaruje socijalne i etičke norme u, kako kažu, “korist svog nagonsko-emocionalnog komfora”.
Izvor zločina u ličnosti zločinca
Drugu priču nalazim u Pobjedi. Na starom muslimanskom groblju u Nikšiću pronađena tijela majke i kćerke, Feride i Sene Klapuh, 33 godine nakon njihovog ubistva. Njih dvije su, zajedno sa Hasanom Klapuhom, 6. jula 1992. ubili pripadnici Vojske Rs.
Zločin je izvršen na crnogorskom tlu, na putu iz pravca Foče prema Plužinama. Među ubicama su bile fočanske komšije i poznanici Klapuhovih, kojima je Hasan platio da ga iz ratom zahvaćene Foče prevedu u Crnu Goru.
“‘Prijatelji’ su, kada su ih preveli preko granice, izveli Hasana Klapuha, ubili ga i bacili preko mosta. Potom su teško ranili njegovu suprugu Feridu i ćerku Senu i bacili ih obje u korito rijeke Pive”, piše Pobjeda.
Crnogorsko tužilaštvo je još 1993. optužilo niz lica (Janka Janjića, Zorana Simovića, Zorana Vukovića, Radomira Kovača i Vidoja Golubovića) i sudilo im odsustvu. Prva četvorica su 1997. pravosnažno osuđeni, ali kazna nikad nije izvršena jer nisu bili dostupni crnogorskim vlastima. Dvojica, Janjić i Simović, u međuvremenu su umrli.
Prvooptuženi Janko Janjić je 2000. izvršio samoubistvo kada su pripadnici SFOR-a pokušali da ga uhapse, na osnovu optužnice Haškog tribunala. U svjedočenju jednog od optuženih, Vidoja Golubovića, navodi se da je, odmah pri polasku iz Foče, Janjić kazao “da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, dok je bio na odgovornim funkcijama”.
