Dodaju kako Zakon ne supostavlja dovoljno snažan mehanizam s kojim bi se identificirao krajnji stvarni vlasnik, niti jasno definira kontrolu u širem, funkcionalnom smislu.
Predloženi Zakon o izmjenama i dopunama o gasovodu "Južna interkonekcija BiH i Hrvatska" komentarisala je i Hrvatska republikanska stranka (HRS).
Istakli su da je polazna pozicija vladajućih hrvatskih aktera u BiH bila ta da je projekt Južne interkonekcije definisan kao strateški nacionalni interes, uz jasnu distancu prema modelu u kojem je nositelj projekta BH Gas.
Argumentacija je, dodaju, počivala na tri teze - institucionalna neravnopravnost (sjedište i upravljanje u Sarajevu), nedostatak referenci i kapaciteta za realizaciju kompleksnog infrastrukturnog projekta od BH Gasa te potreba zaštite lokalnih interesa prostora kroz koje trasa prolazi.
"Minimum minimuma bilo je sjedište nove firme u Mostaru, učestvovanje u upravljačkim strukturama, zaštita lokalnih sredina kroz mehanizme upravljanja itd. Novi prijedlog zakona ne rješava niti jedan od osporavanih argumenata, osim činjenice da više nije više nositelj projekta BH Gas sa sjedištem u Sarajevu, koji nema iskustva s projektom ovolikih dimenzija, nego AAFS Infrastructure and Energy d.o.o. Amera Bekana, firma sa sjedištem u Sarajevu (kao i BH Gas) i koji nema baš nikakvog iskustva s projektima ovolikih dimenzija (kao i BH Gas). Nema sjedišta u Mostaru, nema učestvovanja u upravljačkim strukturama i, ono što je u svemu najbitnije, novi Zakon ne samo da niti jednim mehanizmom štiti 'hrvatske prostore' kroz koje trasa prolazi, nego, dapače, dodatno derogira lokalne interese", istaknuto je u saopćenju.
Kažu i kako lokalne sredine i kantoni preuzimaju sve rizike i obaveze na sebe, dok ekonomski i infrastrukturni benefit ide u Sarajevo.
"Zakon niti u jednom segmentu ne predviđa obavezne lokalne priključne tačke niti rezervaciju transportnog kapaciteta za lokalne distributere, učestvovanje lokalnih zajednica u prihodima od transporta plina ili tranzitnih tarifa, standardni kompenzacijski model za pravo puta, služnosti i korištenje javnog zemljišta, institucionalizirano učestvovanje kantona u upravljačkim ili nadzornim strukturama projekta. Ne postoji niti jedan definisan mehanizam zaštite za, ne daj Bože, slučajeve havarije. Nema definisanih odgovornosti (što je EU standard), minimalnih osiguranja itd. Novi zakon sistemski prebacuje prostorni i administrativni teret na lokalne jedinice, dok se ekonomski i vlasnički benefiti koncentruju na nivou investitora i viših nivoa vlasti, odnosno Sarajevo", navode dalje u saopćenju.
Kažu i da je temeljni problem ekonomska održivost.
"Sve studije izvodljivosti rađene su za model prijašnjeg zakona, s pristupom međunarodnim financijskim institucijama i drugačijim troškom kapitala. Novi zakon uvodi privatnog investitora, ali bez javno dostupne cost-benefit analize. Kolika je realna potražnju za plinom u BiH? Koliki su kapitalni i operativni troškovi u uvjetima privatnog financiranja? Što ako se dogodi tzv. podkorištenost kapaciteta? U takvim okolnostima, projekt ulazi u zonu povećanog rizika tzv. 'white elephant' infrastrukture: investicije koja je tehnički izvediva, ali ekonomski ne ostvaruje očekivani povrat zbog nedovoljne iskorištenosti. Posebno je problematično što se proširuje opseg projekta (novi pravci i odvojci), bez paralelnog dokazivanja da postoji tržišna potražnja koja opravdava takvu dimenziju", navodi se.
Kažu i da je najosjetljiviji segmenat mogućnost prijenosa stvarne kontrole nad projektom kroz vlasničke i financijske strukture.
"Iako zakon formalno uvodi parlamentarnu kontrolu nad promjenama vlasništva investitora, istovremeno predviđa široke iznimke za financiranje i refinanciranje, konvertibilne instrumente, opcije i osiguranja, interne reorganizacije i prijenose ekonomskih interesa. U praksi, upravo kroz te instrumente moguće je uspostaviti de facto kontrolu nad projektom bez formalne promjene vlasništva. U obrazloženju Vlada FBiH čak koristi terminologiju namjenskih društava posebne namjene SPV (special purpose vehicle) kao način realizacije. Itekako je moguće postići da nominalni investitor ostane isti, dok se stvarni ekonomski interes i upravljačka moć premještaju na treće subjekte", istaknuto je.
Dodaju kako Zakon ne supostavlja dovoljno snažan mehanizam s kojim bi se identificirao krajnji stvarni vlasnik, niti jasno definira kontrolu u širem, funkcionalnom smislu.
"Posljedično, otvara se prostor za scenarij u kojem investitor djeluje kao posrednički kanal, a projekt postaje platforma za kasnije restrukturiranje vlasništva ili monetizaciju kroz sekundarne transakcije. To samo po sebi nije nezakonito, ali u kontekstu strateške infrastrukture, na štetu najvećim dijelom hrvatskih lokalnih sredina, zahtijeva znatno stroži regulatorni okvir nego što je ovdje predviđen. Dakle, novi zakon o Južnoj interkonekciji pokazuje ekstremnu nedosljednost između javnog govora s kojim se osporavao stari model i ovoga što je definirano kao 'novo'. U ovakvom obliku se otvara niz pravnih, ekonomskih i institucionalnih rizika koji će se materijalizirati tek u fazi implementacije, a rizik svega preuzimaju lokalne sredine koja ni na koji način ne profitiraju, niti imaju minimum kontrole", objašnjeno je u saopćenju HRS-a.
Na kraju je navedeno kako ne iznenađuje što su vladajuće hrvatske strukture bespogovorno pristale na sve te se postavlja pitanje kako je moguće da Republika Hrvatska pristaje na sve ovo.
