Jer upravo u godinama kada je stalno govorio o "miru i stabilnosti", Vučić je istovremeno pretvarao Srbiju u jedno od najbrže militariziranih društava Evrope, i jednog od rijetkih evropskih snabdjevača Izraela oružjem tokom genocida u Gazi.
Taj paradoks, gotovo groteskan u svojoj dvoličnosti, pokazuje duboku transformaciju srpske vanjske politike: od deklarativne neutralnosti i "mosta između Istoka i Zapada", prema otvorenoj orijentaciji ka autoritarnim saveznicima, u prvom redu Izraelu, Mađarskoj, Rusiji i Kini.
Napad na Tursku, pucanj u prazno ili signal nove geopolitičke lojalnosti
Vučić je ove sedmice optužio Tursku da "ponovo sanja o obnovi Osmanskog carstva" i da "naoružava kosovske vlasti u suprotnosti s Poveljom Ujedinjenih nacija i Rezolucijom 1244". Njegove izjave došle su nakon što su Ankara i Priština proširile vojnu saradnju kroz okvirni sporazum potpisan još u januaru 2024. godine, koji obuhvata prodaju dronova, obuku i zajedničke vojne vježbe.
Ono što je neobično, gotovo neobjašnjivo, jeste da je Vučićev napad na Tursku uslijedio nakon godina bliskih odnosa s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, s kojim je gradio ekonomske i infrastrukturne projekte vrijedne milijarde eura. Samo prije godinu dana, Vučić je hvalio "izuzetno prijateljstvo" s Ankarom i Tursku nazivao "najvećim faktorom stabilnosti u regionu".
Čini se da iza ove retorike stoji nešto drugo, sve dublja povezanost Srbije s Izraelom, zemljom koja se našla pod međunarodnim sankcijama i kritikama zbog brutalne ofanzive na Gazu, ali koja danas u Vučiću pronalazi jednog od rijetkih evropskih lidera spremnih na otvorenu podršku.
Dok optužuje druge za naoružavanje, Srbija prodaje oružje Izraelu
Dok Vučić tvrdi da je "užasnut" turskim prodajama dronova Kosovu, dokumenti pokazuju da je Srbija od oktobra 2023. do danas izvezla najmanje dva kontingenta oružja Izraelu, i to nakon početka genocidne ofanzive u Gazi.
Prema istraživanju BIRN-a, državna kompanija Jugoimport-SDPR poslala je dvije pošiljke vojne opreme, a fabrika Prvi partizan iz Užica prodala je municiju Izraelu i u martu i aprilu 2024. godine.
U junu ove godine Vučić je sam priznao da je "jedini lider u Evropi koji i dalje trguje municijom s Izraelom". Dodao je da se time "ponosi", jer, kako je rekao, "Srbija voli i poštuje jevrejski narod i Izrael". I dok Evropa uvodi embargo na prodaju oružja Tel Avivu, Beograd to pretvara u politički kapital — signalizirajući da Srbija više ne dijeli moralne granice s ostatkom kontinenta.
Ova trgovina nije izolovan slučaj, već dio šireg obrasca: prema podacima koje je BIRN objavio početkom 2025., izvoz oružja i municije Srbije u Izrael tokom 2024. godine iznosio je čak 42,3 miliona eura — trideset puta više nego godinu ranije.
Parada moći i savez s državom optuženom za genocid
Da Vučić nema namjeru skrivati vojnu ekspanziju, pokazala je i velika vojna parada održana u septembru u Beogradu, za koju je sam predsjednik izjavio da je "najveći prikaz sile u istoriji Srbije". Na paradi su predstavljeni izraelski višecijevni raketni sistemi PULS, s dometom do 300 kilometara, dovoljno da dosegnu većinu balkanskih prijestolnica.
Uz izraelske raketne sisteme, na paradi su viđeni i kineski PVO sistemi, ruski tenkovi, dronovi iz Emirata i francuski Rafale avioni koje Srbija tek treba da preuzme.
Upravo ta kombinacija, rusko oružje, kineska tehnologija i izraelski sistemi, postaje simbol nove Vučićeve vojne i političke orijentacije. Na Zapadu, to izaziva zabrinutost da Srbija postaje centar "hibridnog" vojno-političkog saveza koji podriva evropske sankcije i potkopava zajedničku vanjsku politiku EU.
Izrael i Srbija: Neobična osovina iz interesa
U trenutku kada su gotovo sve evropske zemlje ograničile saradnju s Izraelom zbog masovnih ubistava civila u Gazi, Beograd i Tel Aviv jačaju veze. Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar tokom posjete Beogradu početkom oktobra opisao je Vučića kao "jednog od najvažnijih izraelskih saveznika u Evropi". Vučić mu je uzvratio izjavom da "Srbija nikada neće okrenuti leđa Izraelu, bez obzira na pritiske".
I dok ostatak Evrope izražava solidarnost s palestinskim narodom, Vučić i predsjednik izraelskog Kneseta Amir Ohana dogovaraju slobodnu trgovinu, saradnju u oblasti sajber bezbjednosti i zajedničke investicije u vojnu industriju.
Srbijanska delegacija na čelu s Anom Brnabić ove je godine boravila u Tel Avivu, gdje je, između ostalog, zahvalila izraelskim vlastima što su glasale protiv rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici, što dodatno otkriva duboku moralnu i političku povezanost dvije vlade koje pokušavaju relativizirati vlastite zločine.
Dvostruki standardi i geopolitička gluma
Vučićeva osuda Turske stoga izgleda ne samo dvolično, već i strateški kalkulisano. Beograd pokušava ostaviti dojam "žrtve međunarodne nepravde", dok u stvarnosti igra igru na više frontova: profitira od prodaje oružja u kriznim zonama, učvršćuje veze s državom koja provodi genocid i koja je žestoki kritičar Turske, a istovremeno koristi retoriku o "miru" i "stabilnosti" za unutrašnju propagandu.
Takva politika dvostrukih standarda postaje obrazac Vučićevog režima. Kada Turska jača vojnu saradnju s Kosovom, to se proglašava "napadom na suverenitet Srbije"; kada Beograd prodaje raketne sisteme Kipru i municiju Izraelu, to je "legitimna saradnja". U tom iskrivljenom moralnom okviru, svaka akcija Srbije dobija "patriotski" okvir, a svaka tuđa, "antisrpsku" etiketu.
Od "mosta između Istoka i Zapada" do mosta ka izolaciji
U vrijeme kada se Vučić hvali da je Srbija "neutralna", njegova politika jasno pokazuje stranu. Zemlja koja je nekad bila simbol nesvrstanosti i dijaloga, danas je među rijetkima u Evropi koji otvoreno podržavaju izraelski režim u trenutku kada ga UN, EU i međunarodne organizacije optužuju za ratne zločine.
Vučićeva poruka o Turskoj tako ne govori ništa o Ankari, ali govori sve o Srbiji. O državi koja se ubrzano naoružava, trguje oružjem sa zemljama u ratu, hvali se vojnom silom dok stanovništvo tone u siromaštvo, i gradi "strateška partnerstva" s onima koje međunarodna zajednica sve više izopćava i koje Ankaru vide kao jednog od najvećih neprijatelja.
Upravo zato, njegov napad na Tursku više ne treba čitati kao diplomatsku izjavu, već kao poruku lojalnosti, poruku upućenu novim saveznicima, onima s kojima dijeli zajednički interes u preživljavanju autoritarnih režima i održavanju profitabilnog oružanog statusa. U konačnici, Vučićeva Srbija ne govori više jezik mira, već trgovine ratom. I dok pokušava moralno docirati Turskoj, sve jasnije se vidi kako je licemjerje Beograda postalo njegov najizvozniji proizvod.
