Zanimljivosti o bh. džamijama: Stara džamija Ali-dede Iskendera u Skender-Vakufu

Povodom manifestacije „Dana džemata i džamija 2026.“ Muzej islamske kulture i umjetnosti u saradnji s Upravom za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini tokom trajanja manifestacije priređivat će tekstove o zanimljivim, manje ili više poznatim podacima o pojedinim bosanskohercegovačkim džamijama, piše MINA.

Autori priloga su dr. Sumeja Ljevaković-Subašić i dr. Elvir Duranović.

Jedina džamija u ovom dijelu Evrope s mezarom u centralnom molitvenom prostoru

Skender-Vakuf je planinsko naselje na obroncima planine Vlašić udaljeno 50 kilometara jugoistočno od Banje Luke. Za vrijeme osmanske  uprave pripadalo je nahiji Vrhovine.

Prema arhitekturi i stilu gradnje, neki istraživači su iznijeli tezu da je Stara džamija u Skender-Vakufu izgrađena krajem XVII ili početkom XVIII stoljeća. Međutim, čini se da je ova džamija podignuta ranije. U sidžilu jajačkog kadije s kraja XVII stoljeća iz 1692/93. navodi se da je džamiju u Skender-Vakufu sagradio Ali-hadže, mutevelija, i za nju uvakufio okolne zemlje.

Budući da se ni džamija, ni Skender-Vakuf ne spominju u Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, a u Jajačkom sidžilu iz 1692/93. godine već spominju dvojica imama ove džamije, od kojih je jedan napustio dužnost uslijed starosti, može se s priličnom sigurnošću konstatirati da je džamija sagrađena polovinom XVII stoljeća. Indikativno je i spominjanje naziva mjesta Skender-Vakuf u Jajačkom sidžilu 1692/93. godine.

Ako se naselje već tada zvalo Skender-Vakuf, onda je od smrti njegovog utemeljitelja Ali-hadže Iskendera, moralo proteći nekoliko desetljeća da se naziv mjesta među ljudima proširi, što također ide u prilog tvrdnji da je džamija napravljena polovinom XVII stoljeća.

Prema dosada objavljenim izvorima, Skender-Vakuf se prvi put, pod tim imenom, javlja upravo u Jajačkom sidžilu1692./93. godine.   

Stara džamija u Skender-Vakufu jedinstvena je na prostorima Balkana, jer se u njenoj unutrašnjosti nalazi mezar rahmetli Ali-dede Iskendera. Mezar se nalazi desno od ulaza, ograđen je drvenom ogradom, a do njega vodi uski prolaz ispod centralnog molitvenog prostora kroz mala vrata u desnom zidu džamije. Na mezaru Ali-dede ranije su se nalazili nišani bez natpisa.

Neki istraživači pretpostavljaju da se prije džamije na tom mjestu nalazila tekija pokraj koje je bio mezar Ali-dede, koji je, kasnije kada je na tom mjestu napravljena džamija ukorporiran u nju.

Ipak, prema podacima Jajačkog sidžila, Ali-dede Iskender je napravio džamiju i za njeno održavanje uvakufio okolno zemljište pa je naselje koje se formiralo oko džamije i vakufa nazvano baš tako Iskenderov Vakuf ili Skender-Vakuf.

S obzirom da se Skender-Vakuf nalazi na planini, vjerovatno je ta prva džamija koju je Ali-dede napravio bila drvena i manjih dimenzija. Nakon smrti Ali-dede je ukopan pored te stare džamije, pa kada je kasnije džamija proširivana, njegov mezar je, iz velikog poštovanja kojeg su mještani imali prema njem,u uklopljen u nju.

Svjedočanstva o ugledu i poštovanju

Koliko je Ali-dede, ili kako se u narodu nazivao Skender-dedo, bio poštovan među muslimanima i nemuslimanima ovog lijepog planinskog gradića u srcu Bosne, svjedoče narodna predanja o njemu.

Prema prvom, Skender-dedo je ubijen u borbi s kaurima na brežuljku iznad naselja i tom prilikom mu je odsječena glava. On je uzeo svoju glavu i noseći je pod mišicom sišao je u naselje. Čim su ga ljudi ugledali kako ide bez glave, pao je na zemlju, jer je time potvrđen njegov keramet.

Ukopan je mjestu gdje je pao. Kad je došlo vrijeme da se sagradi džamija, mještani su željeli da je naprave nasuprot Dedinom mezaru, preko potoka. Međutim, temelji džamije su se tri puta vraćali do groba ovog evlije tako da su mještani na kraju džamiju napravili na njenom današnjem mjestu, obuhvativši Dedin mezar zidinama.

U drugom predanju se navodi da je neki pobožnjak iz Skender-Vakufa odlučio svako jutro sabah klanjati u džamiji kraj kabura Skender-dede. Četrdeseto jutro ukazao mu se čovjek u zelenom (dobri) i klanjao s njim.

Vrativši se kući ispričao je ženi šta mu se desilo. Sutra ujutro, kada je došao na sabah, klanjao je sām, dobri mu se nije ukazao. Ljudi govore da je keramet prestao zbog toga što je rekao ženi za njega, te da bi dobrog i dalje viđao da to nije učinio. Kao i u ostalim slučajevima, keramet prestane kad drugi saznaju za njega.

Prema trećem predanju, s vremena na vrijeme noću se u džamiji viđala zelena svjetlost pa su mještani Skender-Vakufa, muslimani i nemuslimani, izbjegavali u gluho doba noći hodati oko džamije.

Spomenute legende jasno potvrđuju visoki status i poštovanje koji je Ali-dedo imao među stanovnicima Skender-Vakufa. S druge strane, značaj mitova i legendi za etnički identitet naroda davno je prepoznat među kulturnim antropolozima koji su ustvrdili da nema naroda bez mitova, legendi i priča.

U tog kulturološkog, a ne iz islamskog vjerskog ugla, treba gledati na spomenuta narodan predanja o Ali-dedi Iskenderu.   

Džamiju Ali-dede Iskendera srušila je Vojsta RS-a 1992. godine i do danas nije obnovljena. Prošle, 2025. godine pokrenute su aktivnosti oko njene obnove. Restaurirana džamija vjerno će odražavati izgled nekadašnje Stare džamije u Skender-Vakufu.