Prije studentskog pokreta, izgledalo je kao da će Vučić moći da vlada zauvijek – ali strpljivost studenata će ga oboriti brže nego što mislimo.
Gdje je Srbija početkom juna 2025. godine, sedam mjeseci od pada nadstrešnice i šest mjeseci od početka blokada fakulteta?
Djeluje – u nekom intermecu. Studenti ne odustaju od blokada, iako se u pitanje dovodi ne samo ova, nego i početak iduće školske godine. Režim ne odustaje od tvrde igre i priprema za Ekspo, a predsjednik Aleksandar Vučić na brze vanredne izbore ne pristaje.
Frontovi su očvrsli i prvo pravo mjerenje – doduše ne reprezentativno – biće na izborima u Zaječaru i Kosjeriću, dvije sredine u kojima se, uz pritiske i poklone, standardno glasa za vlast.
O svemu tome za DW govori Filip Balunović, politolog i teoretičar, naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju.
DW: Miloš Pavlović, najistaknutiji student „koji želi da uči“, napadnut je u Beogradu. To sada režimski mediji koriste da dokažu tobožnju nasilnost „blokadera“. Ko je tu nasilan?
Filip Balunović: Posrijedi je sukob dva svijeta – podaničkog i vučićevskog, i sa druge strane slobodnog svijeta. I dalje mnogi u Srbiji znaju da imaju neku šansu samo u vučićevskom svijetu. I taj Pavlović, zvani „Ćaci“, jedan je od onih koji priliku traže u vučićevskom svijetu. Kladio se na status kvo u kojem ima šansu da u postkriznom periodu bude u gornjem ešalonu.
Vučićevski svijet je nasilan i kriminalan. Ako vučemo paralelu s devedesetima, onda je i zločinački. Ali, promijenilo se vrijeme. Nije više u trendu biti zločinac, pa pokušavaju da obrnu stvar i sebe predstave kao žrtve. To nije specifično za Srbiju – širom svijeta desnica i napada, ali i preuzima narativ žrtve.
Profesori univerziteta sve više hoće prekid blokada i otpočinju modele onlajn-nastave. Studenti pak ne popuštaju. Da li je to razilaženje?
- Profesori državnih univerziteta već mjesecima primaju samo mali dio plate. U materijalnom smislu, oni su najveće žrtve režima. Čak i u takvim uslovima, većina profesora i dalje podržava svoje studente. Pitanje blokada fakulteta je važno jer su one stub pobune, pored ostalih vidova borbe – od protesta do zborova i blokada saobraćajnica.
Simbolički, jasno je da prekid blokada liči na nekakvu silaznu putanju studentskog pokreta, ali to zaista ne mora biti tako. Promjena koja je uveliko započeta mora se nasloniti na više od jednog stuba, bez obzira na to da li ostaju blokade ili ne.
Kažete da su profesori materijalno najveće žrtve. Ostali se nisu skroz solidarisali?
- Ostatku društva bilo je ugodno ostaviti univerzitetske profesore i studente, pa i srednjoškolce i njihove nastavnike, da blokiraju i budu u prvim linijama.
Pored ostatka javnog sektora, koji čekamo već mjesecima da se odazove na generalni štrajk, mislim da, na primjer, IT sektor može da odigra važnu ulogu. Nezavisni su – ne potpuno zaštićeni, ali mnogo zaštićeniji od drugih dijelova društva. I najvažnije, mogu postati još jedna osovina otpora – ne samo zato što u filmovima gledamo kako ubacuju klipove u točkove moćnika, već zato što u filmovima gledamo čak ublaženu verziju njihove stvarne moći.
Da li je vlast preživjela vrhunac protesta? I koliko okrnjena?
Teško je nekom ko je samo posmatrač da to utvrdi. Možemo da sudimo po nekom osjećaju, prije nego na osnovu činjenica – a one nam govore da je za sada sve manje-više isto. Projekat Ekspa ide dalje, ne odustaje se od projekta Jadar – čak ga je EU uvrstila među strateške projekte, kako bi Nijemci dobili litijum.
Na nivou osjećaja, ipak, mnogo toga se promijenilo. Više je ljudi koji glasno govore protiv vlasti. Taktika koju su razvili studenti pametnija je od bilo koje koja je do sad pokušana. Zato ovaj talas mobilizacije i traje toliko dugo, zato ima toliko važnih učinaka. Transformisana je svijest šireg društva i neposrednih učesnika u studentskom pokretu.
Učili su radeći stvari. I išli su na „osjećaj“ i rijetko griješili. U tom smislu, prvi put sam optimista od kada je SNS na vlasti – i to mnogo veći u ovom trenutku, nego na početku. Baš sad vjerujem u uspjeh pobune, kada naizgled slijedi period djelimične demobilizacije, ljetni mjeseci i tako dalje.
Pad ovakve vlasti ne može biti brz. On će trajati neko vrijeme, ali će doći brže nego što smo se nadali prošle jeseni. Još jedna važna stvar je važna: alternativa vlasti je nešto posve novo i nešto što izgleda avangardno ne samo za Srbiju već i za čitavu Evropu.
Vučić je do sada krize i talase protesta razrješavao na biralištu. Zašto sada bježi od toga?
Očigledno istraživanja govore da nije u prednosti u odnosu na studentsku listu. Vučić je uspio u proteklim godinama da potpuno otupi oštricu otpora, da obesmisli javni prostor i oslabi političku opoziciju. Prije studentskog pokreta, izgledalo je kao da će zaista moći da vlada zauvijek. Ljudi su u dobroj mjeri glasali za Vučića i zato što misle da su „oni drugi još gori“.
Sad se situacija okrenula – opozicija je i dalje katastrofalna, ali nije niti jedini, niti najjači akter u borbi protiv vlasti. Svi pokušaji diskreditacije studenata za sada su imali slab ili nikakav učinak. Zato treba biti strpljiv, ne očajavati zbog ljeta ili možda kraja blokada fakulteta. Stvar je pokrenuta i nema više ni teorijske šanse da se, čak i uz pokradene izbore, Vučić može izvući iz ove gabule.
Postoji, doduše, jedan način da proba – a to je čista represija, koja uključuje likvidacije – ne bi bilo prvi put da Vučić bude dio mašinerije koja ubija, sjetite se kraja devedesetih i ubistava novinara i političara. Ako dođe do toga, onda više ni vodeće evropske zemlje ne mogu ostati ovako sramotno nijeme na dešavanja u Srbiji, kao što su bile do sada. I tu ne mislim na evropske birokrate ili neke parlamentarce – mislim na vodeće ljude najvažnijih evropskih zemalja.
Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (arhivska fotografija)Foto: Darko Vojinovic/AP/picture alliance
Šta očekujete od lokalnih izbora u Zaječaru i Kosjeriću?
Male su to sredine. Dobre kao pokazna vježba, ali daleko od toga da mogu presudno uticati na energiju otpora ili na samopouzdanje vlasti. Ponavljam, medijski nastupi predstavnika vlasti, spinovi – pa čak i ako bi eventualno pobijedili u ta dva mjesta – nemaju ni blizu isti efekat kao ranije.
Važno je, bilo bi dobro da se pobijedi, uprkos krađi, zastrašivanjima, korupciji, ucjenama – svemu onome čime se SNS služi oduvijek i svuda, pa i ovoga puta u Kosjeriću i Zaječaru.
Ako ipak ne dođe do toga, recept je da se posmatra šira sliku i ne opterećuje previše šumovima koji su normalni. Samo tako možemo održavati energiju – bez naglih poteza i strpljivo. Baš onako kako to mjesecima čine studenti.
