Piše: Michael Martens / FAZ
Ako bi se uzele u obzir samo brojke, nastup hrvatskog nacionalističkog muzičara Marka Perkovića u Zagrebu u subotu bio je briljantan uspjeh. Muzičarev menadžment objavio je brojku od 504 000 posjetilaca tokom koncerta. Zagrebačke novine "Jutarnji list", koje također objavljuju kritičke tekstove o Perkoviću, izvijestile su, pozivajući se na neslužbene izvore, kao i novinska agencija Reuters, da je bilo prisutno otprilike 450 000 obožavatelja.
Nekoliko dana prije koncerta, agencija za prodaju ulaznica objavila je da je u roku od 24 sata od otvaranja prodala 281 774 ulaznice za taj veliki događaj. Čak i ako se uzme u obzir najmanja od ove tri brojke, Perkovićev koncert nije bio samo najveći u hrvatskoj historiji, već i jedan od najvećih u evropskoj historiji, isključujući humanitarne događaje i koncerte s besplatnim ulaznicama.
Rehabilitacija ustaškog režima
To govori više o Hrvatskoj nego što bi zemlja htjela. Lik i djelo Marka Perkovića, čije umjetničko ime "Thompson" upućuje na američki mitraljez, opisani su s još većim oprezom nego riječju "delikatno". Desetljećima je Perkovićev poslovni model bio koristiti svoj ugled domoljuba ne samo za zaradu već i za rehabilitaciju hrvatskog ustaškog režima. Pod "poglavnikom" (Führerom) Antom Pavelićem, režim (NDH, op. SB) je bio Hitlerov mlađi partner na Balkanu od 1941. do 1945. godine.
U svojoj knjizi "U sjeni svjetskog rata" iz 2013. godine, koju je objavio Hamburški institut za društvena istraživanja, historičar Alexander Korb jasno ilustrira dimenzije masovnih ubistava ustaša: Gotovo pola miliona ljudi - otprilike isti broj koji je prisustvovao Thompsonovom koncertu - postalo je žrtvama petogodišnjeg ustaškog terora. Većina, više od 300.000, bili su Srbi. Ali ubijeno je i 115.000 Hrvata, bosanskih Muslimana, Židova i hiljade Roma. Najveći nenjemački logor smrti Drugog svjetskog rata izgrađen je u Jasenovcu. Tamo je ubijeno više od 80.000 ljudi. Jedan od centralnih ustaških slogana bio je "Za dom - spremni". To je, tako reći, hrvatska verzija "Heil Hitler".
Perkovićeva najpoznatija pjesma do sada, "Čavoglave", počinje upravo tim pokličem. Na zagrebačkom koncertu izveden je kao duet između umjetnika i publike. Perkovićeva zapovijed "Za dom" dočekana je s hiljadama odgovora: "Spremni!"
Perkovićeva pjesma napisana je 1991. godine, kada se Hrvatska borila protiv srpske agresije i napada Jugoslavenske narodne armije pod srpskom kontrolom. Trećina zemlje bila je okupirana, a Hrvatska na rubu sloma. Bila je u sličnoj situaciji kao i danas Ukrajina. Perkovićevo rodno selo Čavoglave također je bilo ugroženo; tamo se borio kao dobrovoljac sa svojom puškom - Thompson. U toj situaciji napisana je njegova prva pjesma koja se brzo proširila među hrvatskim braniteljima kao pjesma ohrabrenja u teškim vremenima. Ali Perkovićeva kasnija tvrdnja da je "Za dom spremni" historijski slogan čije podrijetlo seže mnogo prije fašističkog preuzimanja vlasti samo je izgovor.
Iako se starije upotrebe doista mogu potvrditi, to ne mijenja činjenicu da se kontekst slogana više ne može odvojiti od razdoblja 1941. do 1945. Izreka "Svakome svoje" postojala je i prije nego što je prikazana u koncentracijskom logoru Buchenwald, i danas je zamisliva samo u tom kontekstu - osim ako nikoga ne zanima.
Portal "Balkan Insight" nedavno je citirao studiju zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, koja je već prije mnogo godina otkrila uznemirujuće nalaze: Trećina mladih u Hrvatskoj vjeruje da je fašistička hrvatska država branila samo "interese Hrvata".
Nova historijska iskrivljenja
I Perković je to mogao reći. Muzičar je 2019. dao intervju za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), ali je kasnije gorko požalio i bezuspješno ga pokušavao osporio preko svojih advokata. Od tada nije dao nijedan intervju. Na pitanje što misli o Anti Paveliću, Perković je jednostavno rekao: "To bih volio zadržati za sebe." Šta bi se pomislilo o njemačkom umjetniku s reputacijom desničarskog ekstremizma koji tvrdi da je ono što misli o Hitleru njegova privatna stvar?
Perkovićeva metoda je jednostavna: nešto kaže, ali onda tvrdi da to nije mislio. Insinuira ono što njegova publika može slijediti. Koristi ustaške slogane, a zatim tvrdi da nije znao ništa o njihovoj historiji ili tvrdi da, iako su ih koristili hrvatski fašisti, oni s njima nisu imali nikakve veze. Koristi činjenicu da u Hrvatskoj doista postoje krupna pitanja koja su desetljećima bila tabu, posebno masakr u Bleiburgu koji su počinili komunistički partizani 1945. Međutim, Perković jednostavno popunjava takve praznine u raspravi novim historijskim iskrivljenjima.
