Usporedno sa nabavkom dronova, zemlje regije rade i na nabavci integriranih sistema za praćenje i obaranje dronova. Hrvatska i Srbija imaju takve manje sisteme, a nedavno je Turska donirala Bosni i Hercegovini antidron sistem.
Tridesetak godina nakon što je oružje utihnulo na zapadnom Balkanu, nova vrsta naoružanih letjelica tiho krstari iznad regije, a njihov tačan broj niko ne zna sa sigurnošću, piše Radio Slobodna Evropa.
Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je 1996. godine, pod okriljem Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, nakon što je godinu ranije završio sukob u Bosni i Hercegovini.
Nametnuta su ograničenja za broj tenkova, oklopnih vozila, tešku artiljeriju, borbene avione i jurišne helikoptere u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Danas je upadljivo da jedno smrtonosno moderno oružje nedostaje na tom popisu.
Naoružane bespilotne letjelice.
"Samo su tri zemlje posjedovale naoružane dronove 2010. godine. Krajem 2024. godine taj broj se povećao na više od 40 zemalja", kazao je za Radio Slobodna Evropa Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva koji je nedavno obranio magistarsku tezu na ovu temu.
Nova pravila vojne igre
Vojni dronovi jeftiniji su, mobilniji i smrtonosniji od tradicionalnih borbenih aviona. Postali su omiljeno oružje u današnjim sukobima, od Ukrajine, preko Kavkaza do Bliskog Istoka i svi ih žele imati u svojim oružanim snagama.
U tome ni zapadni Balkan nije izuzetak.
Srbija je nabavila jurišne bespilotne letjelice iz Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela.
Razvija i domaće modele Pegaz, Vrabac i Komarac koji su ispunili nebo iznad ove zemlje nakon što je, barem zasad, propao dogovor o kupovini turskih Bayraktara.
Hrvatska je realizirala kupovinu šest turskih naoružanih dronova, a izrađuje i svoje smrtonosne mini-letjelice koje je, pored ostalog, izvozila i u Ukrajinu. Prema izjavama dužnosnika, može sa sadašnjim kapacitetima proizvoditi oko pola miliona mini-dronova godišnje.
Još jedna članica NATO-a, Crna Gora tiho, ali sve više unaprjeđuje svoje vojne sposobnosti. Ona je s ograničenim vojnim budžetom kupila izviđačke bespilotne letjelice od Slovenije i radi na nabavci dodatnih, namijenjenih nadzoru granica. Najavila je i vlastitu proizvodnju u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Modernizaciju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, osim starosti kadra i ograničenog budžeta, sputavaju i političke podjele, te, osim helikoptera koje su donirale Sjedinjene Američke Države, nema drugih letjelica.
Turska je nedavno donirala BiH sistem za ometanje dronova i obećala donaciju dva Bayraktara.
Kosovo nije dio subregionalnog sporazuma, a ova država kupila je turske Bayraktare.
Bayraktare je prošle godine kupila i Albanija.
Može li se ovo pitanje regulirati?
Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva, smatra da bi se bespilotne letjelice morale uvrstiti ili kao nova, šesta kategorija ili da se uvrste u postojeću klasifikaciju borbenih letjelica.
"Međutim, na ovim prijedlozima se stalo, jer za sada ne postoji politička volja kod svih strana potpisnica da se to i učini", kazao je Prlenda za RSE.
Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija su 2015. godine preuzele vlasništvo nad provedbom sporazuma od Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OSCE), koji je do tad nadgledao provedbu.
"Od tad više nije moguć direktan pritisak međunarodnog faktora na provedbu i eventualne izmjene. Od tad to ovisi isključivo od političke volje samih potpisnica", dodao je Prlenda.
Svaka nabavka vojne opreme se često doživljava kao utrka u naoružanju, a nelagodnost podgrijavaju i vodeći političari svojim izjavama.
Nakon što je Hrvatska sklopila ugovor za kupovinu francuskih borbenih aviona Rafale koji su zamijenili sovjetske MIG-ove, to je dospjelo na naslovnice u regiji. Na to je Srbija odgovorila kupovinom istih aviona.
Iako su sve zemlje daleko ispod maksimalnog broja vojnika i teškog naoružanja dogovorenog prije tridesetak godina, ravnoteža snaga najviše se promijenila po pitanju vojnih dronova.
"Sa dronovima je prilično komplikovana situacija, jer postoji veliki broj različitih kategorija. Male komercijalne letjelice je relativno lako prepraviti. Možemo da pričamo samo o većim koji se mogu klasifikovati kao borbeni avioni", smatra Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.
Nebo bez granica
Stari sistem kontrole naoružanja u regiji izgleda više kao relikt nego zaštita, budući da su sve zemlje uvele nova i modernija naoružanja.
Radić ukazuje na činjenicu da je Srbija u vrijeme potpisivanja sporazuma 1996. godine imala više od 155 borbenih aviona.
"Srbija danas nije ni blizu tog broja. Velika Britanija ima stotinjak borbenih aviona. Sam duh tog sporazuma je vezan za stare okolnosti i prepravka takvog dokumenta je, mislim, nerealna. Trebao bi novi dokument koji bi garantovao povjerenje, u skladu sa savremenom okolnostima", kazao je Radić za RSE.
Zemlje NATO-a i Varšavskog pakta od Atlantskog okeana do Urala potpisale su krajem 1990. godine Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi (CFE), ali je Rusija 2007. godine suspendirala članstvo u tom sporazumu.
Subregionalni sporazum, koji su potpisale iste zemlje, potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je 1995. završen rat u Bosni i Hercegovini, bio je zasnovan na tom hladnoratovskom ugovoru.
"On je ispunio svoju funkciju. Donesen je u onom najkritičnijem trenutku. Zemlje koje su ga potpisale nisu nikad bile ni blizu tih kvota. Trebala bi inovacija ne samo tog sporazuma, već i Bečkog dokumenta i CFE i o nuklearnom naoružanju", kazao je za RSE Dragan Samardžić, umirovljeni admiral u Vojsci Crne Gore.
Što se tiče vojnih dronova, Samardžić kaže kako njih nije prepoznao nijedan dokument o kontroli naoružanja i da se trenutno na bespilotne letjelice više gleda kao na opasno oružje koje bi mogle koristiti terorističke grupe, nego države.
Usporedno sa nabavkom dronova, zemlje regije rade i na nabavci integriranih sistema za praćenje i obaranje dronova. Hrvatska i Srbija imaju takve manje sisteme, a nedavno je Turska donirala Bosni i Hercegovini antidron sistem.
