Čini se kao da nas svakodnevno podsjećaju da živimo u eri rivalstva velikih sila i da poredak zasnovan na pravilima blijedi.
Iako Svjetski ekonomski forum 2026. još uvijek traje, nastup kanadskog premijera Marka Carneyja već sada se izdvaja kao ključni trenutak samita. Carney je jasnim i direktnim riječima definisao trenutne dramatične promjene na globalnoj sceni, a mi vam donosimo transkript njegovog govora u cijelosti.
Za mene je čast, ali i obaveza, biti večeras s vama u ovom presudnom trenutku kroz koji prolaze Kanada i svijet. Danas ću govoriti o lomu u svjetskom poretku, o kraju jedne ugodne fikcije i početku teške realnosti. U toj novoj stvarnosti geopolitika, kao velika i odlučujuća sila, više ne poznaje granice niti ograničenja, piše njemački FAZ.
Istovremeno, želim vam poručiti da druge zemlje, a posebno srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. One posjeduju sposobnost da izgrade novi poredak koji obuhvata naše vrijednosti. To su poštivanje ljudskih prava, održivi razvoj, solidarnost, suverenitet i teritorijalni integritet različitih država. Moć onih manje moćnih počinje iskrenošću.
Čini se kao da nas svakodnevno podsjećaju da živimo u eri rivalstva velikih sila i da poredak zasnovan na pravilima blijedi. Govore nam da jaki mogu raditi ono što mogu, dok slabi moraju trpjeti ono što moraju. Ovaj Tukididov aforizam prikazuju nam kao neizbježno stanje, kao prirodnu logiku međunarodnih odnosa koja ponovo preuzima primat.
Suočeni s takvom logikom, mnoge zemlje pokazuju snažnu tendenciju da se prepuste struji, da se prilagode i izbjegavaju nevolje. One se nadaju da poslušnost kupuje sigurnost. Međutim, to se neće desiti. Koje su nam onda opcije?
Češki disident Václav Havel, koji je kasnije postao predsjednik svoje zemlje, napisao je 1978. godine esej pod naslovom "Moć nemoćnih". U njemu je postavio jednostavno pitanje: Kako se komunistički sistem uspio održati? Njegov odgovor započeo je pričom o trgovcu voćem i povrćem.
Taj trgovac svakog jutra na svoj izlog stavlja natpis: "Proleteri svih zemalja, ujedinite se." On ne vjeruje u tu parolu, niko u nju ne vjeruje, ali on svejedno postavlja taj znak. Radi to kako bi izbjegao nevolje, kako bi signalizirao poslušnost i kako bi pripadao masi. Budući da svaki trgovac u svakoj ulici radi isto, sistem opstaje. Ne održava se samo silom, već sudjelovanjem običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni. Havel je to nazvao "život u laži".
Kraj iluzija o međunarodnim pravilima
Moć sistema ne proizlazi iz njegove istinitosti, već iz spremnosti svih da se pretvaraju da je on istinit. Njegova krhkost potiče iz istog izvora. Ako samo jedna osoba prestane igrati tu igru, ako taj trgovac ukloni svoj natpis, iluzija počinje pucati. Prijatelji, vrijeme je da kompanije i države skinu svoje znakove s prozora.
Zemlje poput Kanade decenijama su prosperirale u onome što smo nazivali međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegove principe i profitirali od njegove predvidljivosti. Zahvaljujući tome, pod njegovom zaštitom mogli smo voditi vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima.
Znali smo da je priča o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima bila djelimično lažna. Znali smo da su najjači, kada im je to trebalo, sami sebe izuzimali iz tih pravila i da su se trgovinska pravila provodila asimetrično. Također smo znali da se međunarodno pravo primjenjivalo s različitom strogoćom, ovisno o identitetu optuženog ili žrtve.
Ova fikcija je bila korisna. Posebno je američka hegemonija doprinijela osiguravanju javnih dobara: otvorenih morskih puteva, stabilnog finansijskog sistema, kolektivne sigurnosti i podrške okvirima za rješavanje sporova.
Tako smo i mi stavili znak na prozor. Učestvovali smo u ritualima i uglavnom izbjegavali imenovati jaz između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcioniše. Želim biti jasan. Nalazimo se usred loma, a ne tranzicije.
U protekle dvije decenije, niz kriza u finansijama, zdravstvu, energetici i geopolitici razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije. Međutim, u novije vrijeme velike sile su počele koristiti ekonomsku povezanost kao oružje. Koriste carine kao polugu, finansijsku infrastrukturu kao sredstvo prisile, a lance snabdijevanja kao ranjivosti koje treba iskoristiti. Ne može se živjeti u laži o obostranoj koristi kroz integraciju, ako ta integracija postaje izvor vlastite potčinjenosti.
Multilateralne institucije na koje su se oslanjale srednje sile – WTO (Svjetska trgovinska organizacija), UN (Ujedinjene nacije), COP (Konferencija UN-a o klimatskim promjenama) – odnosno sama arhitektura kolektivnog rješavanja problema, danas su ugrožene. Posljedica toga je da mnoge zemlje donose iste zaključke: moraju razviti veću stratešku autonomiju. To se odnosi na polja kao što su energija, hrana, kritični minerali, finansije i lanci snabdijevanja.
Ovaj impuls je razumljiv. Zemlja koja se ne može sama hraniti, opskrbljivati energijom ili braniti, ima malo opcija. Kada vas pravila više ne štite, morate se zaštititi sami. Ipak, nemojmo gajiti iluzije o tome kuda to vodi.
Svijet pretvoren u tvrđave bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv. Postoji i još jedna istina. Kada velike sile napuste čak i privid pravila i vrijednosti u korist neometanog ostvarivanja svoje moći i interesa, dobitke od puke transakcionalnosti bit će sve teže reprodukovati.
Hegemoni ne mogu vječno unovčavati svoje odnose. Saveznici će se diverzificirati kako bi se osigurali od neizvjesnosti. Kupovat će "osiguranje" i proširivati opcije kako bi vratili suverenitet. Taj suverenitet je nekada bio utemeljen na pravilima, ali će ubuduće sve više ovisiti o sposobnosti da se izdrži pritisak.
U ovoj prostoriji na Svjetskom ekonomskom forumu svi znaju: to je klasično upravljanje rizikom. Upravljanje rizikom ima svoju cijenu, ali troškovi strateške autonomije i suvereniteta mogu se i podijeliti.
Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su nego da svako gradi svoju tvrđavu. Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju. Komplementarnosti predstavljaju igru u kojoj su svi na dobitku. Pitanje za srednje sile poput Kanade nije hoćemo li se prilagoditi novoj stvarnosti – to moramo učiniti. Pitanje je hoćemo li se prilagoditi tako što ćemo jednostavno graditi više zidove ili možemo učiniti nešto ambicioznije.
Kanada je bila među prvima koji su čuli poziv na buđenje, što nas je navelo da temeljito promijenimo naš strateški stav. Kanađani znaju da naše stare udobne pretpostavke – da su nam geografija i savezništva automatski osiguravali prosperitet i sigurnost – više ne vrijede. Naš novi pristup počiva na onome što je Alexander Stubb, predsjednik Finske, nazvao "realizmom zasnovanim na vrijednostima".
Drugim riječima: želimo istovremeno biti principijelni i pragmatični. Principijelni smo u našoj posvećenosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu, teritorijalnom integritetu, zabrani prijetnje ili upotrebe sile (osim u skladu s Poveljom UN-a) i poštivanju ljudskih prava. Pragmatični smo u priznavanju da se napredak često događa postepeno, da se interesi razilaze i da svaki partner ne dijeli sve naše vrijednosti.
Angažujemo se široko i strateški, otvorenih očiju. Aktivno prihvaćamo svijet onakvim kakav jeste, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli. Odnose kalibriramo tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti. Prioritet nam je širok angažman kako bismo maksimizirali naš uticaj, s obzirom na trenutnu fluidnost svijeta, rizike koje to nosi i važnost onoga što slijedi.
Gradimo snagu, a ne zavisnost
Više se ne oslanjamo samo na snagu naših vrijednosti, već i na vrijednost naše snage. Tu snagu gradimo kod kuće.
Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, na kapitalnu dobit i na korporativna ulaganja. Uklonili smo sve savezne prepreke za trgovinu među provincijama. Ubrzavamo investicije u vrijednosti od jednog biliona dolara (1.000 milijardi) u energiju, vještačku inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i druga područja. Do kraja ove decenije udvostručit ćemo izdatke za odbranu, i to na način koji jača našu domaću industriju.
Također se ubrzano diverzificiramo u inostranstvu. Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Evropskom unijom, uključujući naš pristup SAFE-u, evropskim propisima o nabavkama u sektoru odbrane. U šest mjeseci potpisali smo 12 novih trgovinskih i sigurnosnih sporazuma na četiri kontinenta. Proteklih dana sklopili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, savezom država ASEAN, Tajlandom, Filipinima i Mercosurom.
Radimo i nešto drugo. Kako bismo riješili globalne probleme, primjenjujemo "promjenjivu geometriju", odnosno različite koalicije za različite teme, zasnovane na zajedničkim vrijednostima i interesima. Kada je riječ o Ukrajini, mi smo ključni član koalicije voljnih i jedna od zemalja s najvećim doprinosom njenoj odbrani i sigurnosti po stanovniku.
Što se tiče suvereniteta na Arktiku, čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku te u potpunosti podržavamo njihovo jedinstveno pravo da odlučuju o budućnosti Grenlanda. Naša posvećenost Članu 5 NATO-a je nepokolebljiva. Zato radimo s našim NATO saveznicima, uključujući nordijsko-baltičke države grupe "Baltic 8", na daljnjem osiguravanju sjevernog i zapadnog krila Saveza. To uključuje neviđena kanadska ulaganja u radarske sisteme, podmornice, avione i kopnene snage.
Kanada odlučno odbija carine na Grenland i poziva na fokusirane razgovore kako bismo postigli naše zajedničke ciljeve sigurnosti i prosperiteta na Arktiku. U području plurilateralne trgovine predvodimo napore za izgradnju mosta između Transpacifičkog partnerstva i Evropske unije, što bi stvorilo novi trgovinski blok od 1,5 milijardi ljudi.
Kod kritičnih minerala formiramo klubove kupaca, usidrene u grupi G7, kako bi se svijet mogao diverzificirati od koncentrisanih izvora snabdijevanja. U slučaju vještačke inteligencije sarađujemo s demokratijama sličnog mišljenja kako bismo osigurali da na kraju ne budemo prisiljeni birati između hegemona i tehnoloških divova (hyperscalera).
To nije naivni multilateralizam niti slijepo povjerenje u institucije. Riječ je o stvaranju koalicija koje funkcionišu – temu po temu, s partnerima koji imaju dovoljno zajedničke osnove za zajedničko djelovanje. U nekim slučajevima to će biti velika većina nacija.
Ono što stvaramo je gusta mreža veza kroz trgovinu, investicije i kulturu, na koju se možemo osloniti u budućim izazovima i prilikama. Tvrdim da srednje sile moraju djelovati zajedno, jer ako ne sjedimo za stolom, onda smo na jelovniku.
Rekao bih i da velike sile – za sada – mogu sebi priuštiti da idu same. One imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i poluge da diktiraju uslove. Srednje sile to nemaju. Ali ako pregovaramo samo bilateralno s hegemonom, pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvatamo ono što nam se nudi. Takmičimo se jedni s drugima ko će biti poslušniji.
To nije suverenitet. To je gluma suvereniteta uz prihvatanje potčinjenosti. U svijetu rivalstva velikih sila, zemlje koje su u sredini imaju izbor: takmičiti se za naklonost ili se udružiti kako bi stvorile treći, efikasan put.
Ne bismo smjeli dopustiti da nas uspon "tvrde moći" (hard power) zaslijepi pred činjenicom da će moć legitimiteta, integriteta i pravila ostati jaka ako odlučimo da je koristimo zajedno. I time se vraćam na Havela.
Šta za srednje sile znači živjeti istinu? Prije svega, to znači imenovati stvarnost. Prestanimo prizivati međunarodni poredak zasnovan na pravilima kao da on i dalje funkcioniše onako kako je reklamiran. Nazovimo ga onim što jeste – sistemom sve oštrijeg rivalstva velikih sila, u kojem najmoćniji slijede svoje interese i koriste ekonomsku povezanost kao sredstvo prisile.
