Šta je pozadina odbijanja optužnice protiv Milenka Stanića?

"Ne može biti da tadašnja mlada tužiteljica koja je u Vlasenicu došla iz Sarajeva, nije slušala krike iz zatvora Policijske stanice u kojoj su mučeni i ubijani Bošnjaci, silovane djevojčice, a koja se nalazila neposredno pored zgrade u kojoj je radila".

Piše: Almasa Hadžić

Ponovo je odbijena optužnica protiv Milenka Stanića, ratnog predsjednika Kriznog štaba SDS Vlasenica, Regionalnog kriznog štaba, osumnjičenika za ratne zločine sa A liste Haškog tribunala, čovjeka u čije vrijeme vladanja je u Vlasenici ubijeno i silovano najviše djevojčica u Bosni i Hercegovini i ubijeno i silovano najviše žena u BiH.

Čovjeka u čije vrijeme vladanja je otvoren i egzistirao logor Sušica kroz koji je prošlo oko 8.000 zatočenika, a ubijeno njih više od 1.600.

U saopćenju Suda BiH navodi se da je „Sud prije donošenja odluke o optužnici dopisom pozvao Tužilaštvo BiH da uredi optužnicu, između ostalog i zbog činjenice da osumnjičenom nisu predočeni svi inkriminirajući navodi i djela navedena u optužnici, te nakon toga utvrdio da Tužilaštvo BiH nije postupilo na način kako je u dopisu navedeno“.

Koji su to inkriminirajući „navodi i djela“ iz optužnice koji nisu predočeni osumnjičenom Staniću, a na koje se poziva Sud, teško je sada reći.

Kako Sud obrazlaže, optuženom je na teret stavljena znatno veća količina kriminala nego što mu je to predočeno u istrazi, što, kako navode „zapisnik o ispitivanju osumnjičenog čini manjkavim“.

Sudeći po reakcijama žrtava, poznavalaca ratnog stanja u Vlasenici u vrijeme dok je Milenko Stanić, kako kažu „odlučivao o životu i smrti“ vlaseničkih Bošnjaka, odbijanje optužnice protiv Stanića moglo bi imati svoju „ratnu pozadinu“ o kojoj će, kažu, morati progovoriti kako Tužilaštvo i Sud BiH, tako i Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.

Naime, zamjenica glavnog tužitelja u Odjelu I u kome je i Poseban odjel za ratne zločine Tužiteljstva BiH je tužiteljica Ozrenka Nešković, koja je u augustu1992. godine postavljena za općinskog tužioca u Vlasenici i tamo ostala sve do 1995. godine.

Nedim Salaharević, kome su u logoru Sušica ubijeni brat i otac, iz Vlasenice je uspio izaći tek u septembru 1992. godine i dobro je upoznat sa mnogim zločinima počinjenim u ovom gradu, kao i imenima njihovih počinitelja.

„Kao žrtva i neko ko je više puta svjedočio u procesima ratnih zločina počinjenih u Vlasenici, imao sam priliku vidjeti neke haške dokumente, među kojima i Odluku s potpisom Milenka Stanića kojom predlaže da se na mjesto tužioca u Vlasenici postavi Ozrenka Maljukanović, kasnije Nešković.

Ne može biti da tadašnja mlada tužiteljica koja je u Vlasenicu došla iz Sarajeva, nije slušala krike iz zatvora Policijske stanice u kojoj su mučeni i ubijani Bošnjaci, silovane djevojčice, a koja se nalazila neposredno pored zgrade u kojoj je radila.

Isto tako ne može biti da nije znala da je alfa i omega života u Vlasenici u to vrijeme bio upravo Milenko Stanić. Uostalom i nju je doveo na mjesto tužioca.

Ja neću kazati da je ona pogodovala pisanju, navodno, nekvalitetne optužnice protiv Stanića, koju je Sud BiH odbio, ali je prije nego što je poslata na potvrđivanje, morala znati šta to optužnici nedostaje, ako je istina da joj nešto nedostaje.

Inače, ovo nije prva optužnica gdje se oslobađaju počinioci teških ratnih zločina u Vlasenici“, kaže Salaharević u izjavi za Politicki.ba.

Milenka Stanića optužnica je teretila za nezakonita zatvaranja, ubistva, mučenja, zlostavljanja, silovanja i seksualna zlostavljanja počinjena nad zatvorenicima u Sušici, rušenje džamije Hajrija koja je predstavljala kulturno-historijski spomenik kao i druga djela za koja su postojali mnogobrojni svjedoci.

Preživjele žrtve logora Sušica, članovi porodica ubijenih i silovanih, inače, Stanića svakodnevno sreću u Vlasenici.