Ovo više nije administrativni problem nego civilizacijsko pitanje: hoće li Bosna i Hercegovina stati iza svojih povratnika ili će ih pustiti da polako nestaju? Ako im se uzima pravo na liječenje, sutra će im se uzeti i pravo na glas, a prekosutra i samo prisustvo na vlastitim ognjištima. To je suština ovoga skandala.
Povratnici u Han-Pijesak, koji su decenijama živjeli između dvije entitetske linije – mentalno, emotivno i administrativno – dočekali su još jedan hladan tuš iz institucija Federacije BiH.
Ljudi koji su preživjeli rat, progone, izgnanstvo i poniženja, sada su suočeni s još jednom apsurdnom preprekom: uskraćivanjem prava na zdravstvenu zaštitu u Kantonu Sarajevo, gdje su se do jučer normalno liječili.
Godinama su povratnici koristili zdravstvene usluge u FBiH jer im je to pravo pripadalo po osnovu penzija i doprinosa koji se ionako uplaćuju u Federaciji. Danas – hladna administracija, novi pravilnici i sistem koji na ekranu kaže „nema te u bazi“. A ljudi nisu brojevi nego pacijenti – starci, bolesni, penzioneri, oni koji su preživjeli rat, ali sada polako gube bitku sa sistemom koji ih tretira kao teret, a ne kao ljude.
Dok se u Sarajevu na skupim konferencijama raspravlja o „povratku“, „multietničnosti“ i „pomirenju“, u praksi povratnici ostaju bez najosnovnijeg – lijeka i pregleda. Dok Trojka maše zastavama i govori o reformama, povratnici iz Podžeplja, Han-Pijeska i Stoborana vode borbu za lijek za krvni pritisak, inzulin ili pregled kod doktora. Dok se premijer KS hvali zapošljavanjem prijateljica i manekenki u kabinetu, penzioneri koji su čitav život uplaćivali doprinose sada su primorani da putuju 60 ili 120 kilometara do najbliže bolnice u RS – ili da jednostavno čekaju da umru, kako je rezignirano rekao jedan od njih.
Ovo nije samo pitanje administracije. Ovo je direktna poruka povratnicima: „Niste dobrodošli.“ Ko god poznaje povratničke sredine zna da se život tamo odvija na rubu opstanka. Ljudi koji imaju lične karte u Rs, ali penzije u FBiH, već su dvadeset godina u statusu građana drugog reda. Sada im se uskraćuje i elementarno pravo na liječenje – pravo koje ne zavisi od entitetske linije nego od ljudskog dostojanstva.
Sistem nije neutralan. Ovo nije slučajnost. Neko je napisao pravilnik znajući da će time pogoditi baš ovu skupinu ljudi. Neko je u Sarajevu svjesno odlučio da povratnike iz Rs gurne prema entitetskim institucijama Rs-a – institucijama koje ih nikada nisu priznale kao ravnopravne građane i koje će jedva čekati da ih izbrišu iz registra.
Ovo je izdaja povratnika. Ovo je poniženje onih koji su se vratili na zgarišta, obnavljali kuće bez pomoći države, čuvali mezarja i džamije, i koji su vjerovali da se država za njih bori barem na papiru. Umjesto da budu heroji državnog kontinuiteta, tretirani su kao neželjeni trošak.
Jer istina je brutalna: povratnici u Rs su živi dokaz da je Bosna i Hercegovina moguća. Ako oni nestanu, ako ih administrativno uništimo, entitetska linija postaje trajna granica. Zato su ovakve odluke opasnije nego što izgledaju. One nisu samo birokratske. One su političke i strateške.
Ako se ovako nastavi, povratnici će biti primorani da se prijavljuju u Rs, čime gube pravo glasa u FBiH, gube lokalne usluge, gube identitet, a dobijaju samo jednu poruku: „Snalaži se sam.“ Oni koji su nekad uplaćivali doprinos u FBiH sada će svoje zadnje godine provoditi putujući do bolnica u Foči ili Zvorniku – ako ih uopšte prime.
Sve to dok se u Sarajevu dodjeljuju tenderi, povećavaju plate direktorima javnih preduzeća i zapošljavaju „savjetnici“ i „eksperti“ za PR. Povratnici su za sistem nevidljivi. Za političke elite su teret. Za javnost – fusnota u vijestima.
Ovo više nije administrativni problem nego civilizacijsko pitanje: hoće li Bosna i Hercegovina stati iza svojih povratnika ili će ih pustiti da polako nestaju? Ako im se uzima pravo na liječenje, sutra će im se uzeti i pravo na glas, a prekosutra i samo prisustvo na vlastitim ognjištima. To je suština ovoga skandala.