Mostarska enciklopedija užasa. Kako Hrvatska štiti svoje ratne zločince

22.08.2025. 16:58

politicki.ba

Potom je pozvao hrvatsku braću i sestre da budu ujedinjeni, žive kao kršćani i slijede politiku koja je hrvatski narod vodila kroz bure i oluje te koja će dovesti do slobode. “Bog i Hrvati, za dom!”, uzviknuo je na kraju; “Spremni!” odgovorili su prisutni.

Mostarska enciklopedija užasa. Kako Hrvatska štiti svoje ratne zločince - slika 1

Mostarska enciklopedija užasa. Kako Hrvatska štiti svoje ratne zločince - slika 2

Na temelju odredbe člana 35. stava 2. tačka b) i člana 216. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, podignuta je optužnica protiv Zlatana Mije Jelića, rođenog 14. decembra 1970. u Mostaru, državljanina Republike Hrvatske, generala Hrvatske vojske u penziji, odlikovanog s više odlikovanja. Od maja 1993. do marta 1994., za vrijeme rata između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), obnašao je niz dužnosti, uključujući zapovjednika 1. djelatne bojne Vojne policije HVO-a, 1. lakojurišne bojne Vojne policije, Lakojurišne brigade HVO-a i 2. bojne 2. gardijske motorizirane brigade.

Odlukom Glavnog štaba HVO-a 6. augusta 1993. postavljen je za zapovjednika obrane Mostara, pod čiju su komandu potpale sve prisutne postrojbe. U tom periodu na područjima za koja se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni trajao je širok i sistematičan napad HVO-a na civilno bošnjačko stanovništvo. Napad je uključivao etničko čišćenje, protivpravno lišavanje slobode muškaraca, zatvaranje u zatvore i logore, izvođenje na prinudne radove na liniji fronta i u živi štit. Žene, djeca i starci istjerivani su iz stanova i kuća, zatvarani i premještani na područja pod kontrolom Armije BiH ili deportovani u druge zemlje.

Svjestan da svojim radnjama dobrovoljno učestvuje u organiziranju i izvršenju napada i cjelokupnog plana usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području Mostara, Jelić je svojim činjenjem i nečinjenjem – u saizvršilaštvu i dogovoru sa zapovjednikom operativne zone Jugoistočne Hercegovine Miljenkom Lasićem, ravnateljem logora Heliodrom Stankom Božićem, zapovjednikom 2. brigade HVO-a Ilijom Vrljićem, zapovjednikom 2. bojne 2. brigade HVO-a Milom Puljićem i drugima – dopustio i nije sprječavao potčinjene zapovjednike i neposredne izvršioce da čine krivična djela.

Tužilaštvo BiH podiglo je 2015. optužnicu protiv Jelića; 2020. predmet je preuzeo Zagreb. Još ranije započela je kampanja podrške državnih, crkvenih i drugih elita Jeliću, u kojoj su sudjelovali Andrej Plenković i Zoran Milanović, koji je u augustu 2020. odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne, a u njeno ime priznanje je preuzeo Jelić.

Optužnica tvrdi da je Jelić odobravao zahtjeve zapovjednika postrojbi te zapovijedao da pripadnici HVO-a zatvorenike iz Heliodroma izvode na prinudne radove i u živi štit, na lokacijama u Mostaru i okolici, na prvu borbenu liniju dok su trajale borbe. Time ih je izlagao po život opasnim situacijama. U tim prilikama ranjeno je približno 188, a poginulo približno 50 zatvorenika, dok su četrdesetak njih pripadnici HVO-a fizički zlostavljali. Navedenim je Jelić, prema optužnici, svjesno i voljno sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu te, dijeleći zajedničku zločinačku namjeru, bitno doprinio realizaciji plana.

Ovako glase – pročišćene od osobnih podataka, skraćene i preoblikovane u čitljiviji tekst, uz strogo poštivanje smisla – prve dvije stranice optužnice Tužilaštva BiH protiv Zlatana Mije Jelića, koje su pribavljene za javnost. Nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu priopćilo kako obustavlja istragu vođenu protiv njega, istaknuto je da je ta istraga bila posljedica optužnice Tužilaštva BiH iz decembra 2015. Kako hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje zločin protiv čovječnosti, slučaj je vraćen u fazu istrage, zbog sumnji na ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

Kampanja podrške Jeliću uključivala je pojedine ministre vlade Andreja Plenkovića, kao i predsjednika Zorana Milanovića, koji je u augustu 2020. odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne; priznanje je svečano preuzeo Jelić. Pet godina kasnije, 17. jula 2025., Državno odvjetništvo prekida njegov kazneni progon temeljem članka 224. stav 1. tačka 4. Zakona o kaznenom postupku, odnosno “u nedostatku dokaza koji bi osnovanim činili zaključak da je okrivljenik počinio kaznena djela”.

I to uprkos tome što je Tužilaštvo BiH optužnicu opisalo kao iznimno opsežnu, uz najavu pozivanja više od 200 svjedoka i više od 1.100 dokaznih materijala. Slučaj je klasificiran kao predmet kategorije 2, što znači da je istragu započeo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U haškim presudama Jadranku Prliću i ostalim vođama Herceg-Bosne te Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli Jelićevo ime spominje se više desetaka puta, a u sudskoj arhivi postoje stotine dokumenata koje je potpisivao, uključujući naredbe o izvođenju zatvorenika na rad i izvještaje o njihovom stradavanju i premlaćivanju.

Izvodi iz optužnice i konkretni događaji

augusta 1993. u Mostaru, po odobrenju Zlatana Mije Jelića, a na zahtjev Mile Puljića (u BiH oslobođen optužbi za ratne zločine vezane uz ove događaje), pripadnici 2. bojne 2. brigade HVO-a iz logora Heliodrom izveli su 70 zatvorenika-civila bošnjačke nacionalnosti te ih prisilno odveli na prvu liniju u Šantićevoj ulici. Prisiljeni su puniti vreće zemljom i pijeskom i graditi zaštitni zid preko ulice. Tokom rada ranjena su dvojica zatvorenika, a osmorica su “snažno udarani kundacima, okvirima od pušaka, držalicama od lopata, nogama, šakama i drugim tvrdim predmetima”; jednom su izbili zube, drugom slomili tri rebra, “svi su bili modri i krvavi”.

U danima 11., 12., 13. i 14. augusta 1993., po odobrenju Jelića, a na zahtjev Mile Puljića, ista postrojba u više grupa izvela je oko 215 zatvorenika-civila iz Heliodroma na rad u Šantićevoj. Gradili su rovove, zaklone, bunkere i nosili vreće s pijeskom. “Iz vatrenog oružja na liniji razgraničenja 13. augusta smrtno su stradali Emir Čolić i Elvedin Šuta, a od granata Salem Husejnagić, Afan-Arif Torlo, Nermin Ćimić i Hasan Čevra.” Ukupno je 24 zatvorenika ranjeno u glavu i tijelo, uključujući jednog maloljetnika.

Od 2. do 13. septembra 1993., po odobrenju Jelića, a na zahtjev Mile Puljića, zatvorenici su izvođeni na prisilni rad u Ričinoj–Šantićevoj. Jedan zatvorenik je ranjen; 5. septembra pripadnik HVO-a dvojicu je tjerao da pjevaju “Evo zore, evo dana”, jednom je na vratu ugasio cigaretu, drugog “udario više puta rukama, nogama i flašom u predjelu glave–usta, od čega su mu izbijeni zubi; izgubio je svijest i pao”.

septembra 1993., po odobrenju Jelića, a na zahtjev Marija Milićevića, zapovjednika ATG “Benko Penavić” (optuženog u BiH za ratne zločine), iz Heliodroma je izvučeno 23 zatvorenika-civila i odvedeno na Bulevar. Prisiljeni su u uniformama HVO-a ići u živi štit i bacati eksplozivne naprave i boce s benzinom i dinamitom na zgrade s pripadnicima Armije BiH. Od metaka i granate iz ručnog bacača poginuli su Mehmed Mulasmajić, Mehmed Tumbić i Zahid Hadžić; četvorica su ranjena.

decembra 1993., po odobrenju Jelića, a na zahtjev Marija Milićevića, pripadnici ATG “Benko Penavić” izveli su petero civila i do 23. marta 1994. držali ih u podrumu Peškine kuće na Rondou, gdje je bila komanda. Svakodnevno su odvođeni na prvu liniju (kopanje tranšeja, bunkera, nošenje vreća s pijeskom), kao i na izgradnju kafića na tržnici te u pljačku stanova i kuća Bošnjaka. Premlaćivani su kundacima i pendrecima.

Od kraja 1993. do 28. marta 1994., po odobrenju Jelića i naređenju Milićevića, zatvorenici su izvođeni i na Milićevićevo imanje (kopanje njiva), potom na liniju u Šantićevoj (rovovi, puškarnice), te u pljačku kuća, “štemanje kada” i utovar robe u kamione.

Od 2. do 11. septembra 1993., po odobrenju Jelića, a na zahtjev Marka Radića, zapovjednika 1. bjelopoljske bojne 2. brigade HVO-a (u BiH osuđen na 21 godinu, kazna u Hrvatskoj smanjena na 12), zatvorenici su izvođeni na rad na lokalitetu Vojno. Neutvrđenog datuma u garaži su, prema navodima, pripadnici HVO-a Jure Kordić i Mario Mihalj i treće lice premlaćivali zatočenike; nakon što su Enver Kajtazi i Husnija Čorajević pali, nožem su ubijeni; Aris Začinović je uhvaćen i ubijen, a ispred garaže viđena su četiri mrtva tijela, uključujući Željka Čakalovića. Premlaćen je i Avdo Jelin, koji je od posljedica umro; smrtno su stradali Haris Balić i Željko Čorić.

Popis ubijenih zatvorenika-civila prema optužnici (izvod)

Huso Ljević, Dervo Čolaković, Adis Brković, Semir Berić, Hašim Drljević, Muhamed Muminagić, Ibrahim Jašić, Ibrahim Filandra, Saša Grabovac, Ahmet Hajrić, Enver Puzić, Remzo Sabljić, Muharem Gudić, Mujo Boškailo, Zuko Hajrović, Avdo Čakrama, Bajro Bašić, Osman Skejić, Ekrem Puljić, Enes Kalaba, Nedžad Nožić, Samir Čehajić, Ismet Čilić, Mustafa Tašić, Šefik Tašić, Salem Kladušak, Hazim Karađuz, Ramiz Mehmedović, Sakib Mulahasić, Emir Jazvin; Mesuda Dedajića je vatrenim oružjem ubio pripadnik HVO-a. Ukupno optužnica navodi 47 smrtno stradalih; dio smrti utvrđen je i presudom Naletiliću i Martinoviću.

U haškoj arhivi nalazi se Jelićeva zapovijed od 14. augusta 1993. kojom Mili Puljiću odobrava izvođenje 90 zatvorenika za “izvršenje komunalnih radova (čišćenje ulica, parkova, naselja, prostorija)” i zapovijed od 24. septembra kojom Mariju Milićeviću odobrava izvođenje 25 zatvorenika za iste potrebe. U naredbi od 9. oktobra 1993. traži “40 zatvorenika za utvrđivanje crte u Bijelom Polju”, no nadređeni to odbijaju. Tu su i izvještaji ravnatelja Heliodroma Stanka Božića – dostavljeni i Jeliću – o pogibijama i ranjavanjima tokom radova te o grupi zatvorenika koja je “s rada došla krvava i prebijena”, s trojicom teže povrijeđenih.

Optužnica Jelića tereti za zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), d), e) i k) Krivičnog zakona BiH, te čl. 29. i 180. stav 1. i 2. (individualna i zapovjedna odgovornost). Radnje obuhvataju progon na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi, ubistva, deportacije i prisilna preseljenja, zatvaranja i oduzimanja slobode, te djela učinjena s namjerom nanošenja velike patnje i ozbiljnih povreda, suprotno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji.

Obustava istrage u Zagrebu i reakcije

Zbog mnoštva svjedoka i dokumenata zatraženo je pojašnjenje kako je moguće da je istraga obustavljena “u nedostatku dokaza”. Državno odvjetništvo je odgovorilo da je istraga nejavna i da “ne komentira” odluke, uz napomenu da je rješenje o obustavi dostavljeno i nadležnom tijelu u BiH. Odluka je označena kao pravosudni skandal zbog netransparentnosti i političkog konteksta.

Isticano je da se potez uklapa u praksu nekažnjavanja ratnih zločina hrvatskih snaga, s posljedicama po odnose u regiji i povjerenje u institucije. Ukazano je i na izostanak snažnije reakcije liberalne i lijeve javnosti i većine medija. Navodi se da dio SDP-a moguće dijeli stavove aktuelnog šefa države, a da se u platformi Možemo! po pitanjima prošlosti “najradije oportunistički prave mrtvi”.

Jelićev govor iz 1997. u Mostaru

Među haškim dokazima je i BBC-jev izvještaj o govoru koji je 12. maja 1997. u Mostaru, prilikom dodjele odlikovanja časnicima HVO-a, održao Zlatan Mijo Jelić kao izaslanik Franje Tuđmana. Između ostalog, rekao je da su hrvatski vojnici i policajci “garancija da tiranin s istoka više neće ugnjetavati hrvatski narod, da minareti više neće biti stavljani na zvonike naših crkava te da nikakve age niti begovi neće skupljati harač, odvoditi našu djecu i oduzimati naše zlato”. Pozvao je na jedinstvo: “Bog i Hrvati, za dom!”, na što je uslijedio odgovor: “Spremni!”.

(Portal Novosti)

Podijelite:

Facebook X / Twitter