Marianne Diaz Hernandez, venecuelanska književnica, pravnica i aktivistica za ljudska prava, u emisiji "Izvan okvira" jasno je naglasila da je američka otmica i hapšenje predsjednika Venecuele Nicolasa Madura bila nezakonita, sa aspekta međunarodnog prava, ali je s druge strane kazala kako su jedino Amerikanci pomogli da se riješe "ubice i diktatora" koji je 27 godina provodi represiju. "Zato smo se obratili SAD-u. Zašto? Imamo naftu, nismo mi glupi. Oni neće reći da će doći zbog nafte, nismo glupi, ali mi želimo našu zemlju u naše ruke", poentirala je Diaz Hernandez.
Zašto ste večeras s nama iz Santiaga, u Čileu, a ne iz Karakasa, u Venecueli?
Ja sam kao i veliki broj građana pobjegla iz Venecuele. Veliki broj je pobjegao od gladi, ja sam iz drugih razloga. Bila sam aktivistica ljudskih prava, braniteljica. Bilo je jasno da rizikujem svoj život.
Kakvi su to bili znakovi zbog kojih ste sumnjali da vam je život ugrožen?
Mnogo se stvari dešavalo. Imam dosta zdravstvenih problema i nisam mogla naći potrebne lijekove da bih ostala živa. To nije političko pitanje samo po sebi, ali jeste i političko jer je posljedica ponašanja vlasti. Prekretnica je bila kad je politička policija pretresla moj stan i tada su uhapsili 10 ljudi bez ikakvog razloga. Mene nisu odveli. To je bilo tokom velikih demonstracija širom zemlje, a ja sam tada razgovarala sa velikim medijima iz svijeta. I plašila sam se da će doći i po mene. I onda sam zapala u jednu mentalnu krizu, nisam mogla odgovoriti adekvatno i to je trajalo šest godina. Sve je to imala uticaja na mene i znala sam da nisam sigurna u zemlji. I znam da se sve to dešavalo zbog onoga što sam radila. Pokušali su me i pretući, a pucali su na mene izvan države. Znam da je vlada stajala iza toga. Znamo da smo bili na listi za odstrjel.
Jeste li u kontaku sa svojom porodicom i prijateljima u Venecueli?
Da. Nikad nisam osjećala da sam u egzilu. Našla sam posao. Prvih nekoliko godina sam posjećivala zemlju jednom godišnje. I onda sam ostala bez pasoša, vlada Venecuele je to radila. Ukinuli su ga. I zbog toga nisam četiri godine mogla posjetiti svoju zemlju.
Da li egzil mijenja odnos prema istini? Govorite li o Venecueli danas slobodnije nego ranije ili vas upravo udaljenost čini još odgovornijim i opreznijim u svakoj riječi?
Dugo vremena sam bila oprezna šta govorim i kako to radim jer smo doživjeli mnogo napada diktature, koja nije napadala samo nas, nego i naše porodice. Zatvorili su i zeta našeg predsjednika (opozicije) samo zato što je povezan s njim. Zato sam morala biti veoma oprezna, ali znam da se još ne mogu vratiti dok se ne uspostavi određeni stepen demokratije kako ne bih bila izložena političkom progonu. Ovdje sam slobodna da govorim, to činim uime svih Venecuelanaca.
Ovih dana javnost, posebno intelektualna, duboko je podijeljena: jedni hapšenje Nicolasa Madura vide kao nužan čin pravde, dok ga drugi nazivaju kršenjem suvereniteta i kolonijalnim udarom. Kako vi, kao pravnica i svjedokinja represije, razlikujete međunarodnu pravdu od političke sile?
Ovo je jedno složeno pitanje. Ovo je nezakonito hapšenje. Nezakonito je ući na teritoriju druge države i oteti šefa države. Nezakonito je hapšenje ubice i dikatora koji je to radio sve ove godine. Venecuela ne želi da je Amerika okupira, ali imamo diktaturu 27 godina. Pokušali smo sve u našoj moći, barem dva puta, i prošli smo kroz teška vremena. Kontaktirali smo međunarodnu zajednicu, pokazivali dokaze, ali Maduro je jednostavno spriječio našeg kandidata da pobijedi na izborima. Cijeli svijet je govorio da smo dobili izbore, ali šta se desilo? Ništa. Međunarodna zajednica nas je napustila. Zato smo se obratili SAD-u. Zašto? Imamo naftu, nismo mi glupi. Oni neće reći da će doći zbog nafte, nismo glupi, ali mi želimo našu zemlju u naše ruke. Ovo je vlada koja ima više od 900 političkih zatvorenika, koji se muče u ovom trenutku. Možemo govoriti o američkom imperijalizmu, ali smo mi isto tako bili kolonija i Rusije i Kine, jer im je vlada dozvolila da kradu naše resurse, našu naftu. I sad da neko govori protiv (američkog hapšenja Madura), ljudi su licemjerni.
