Bosanski pisac i novinar Uzeir Bukvić (1946) objavio je prije dvadeset i jednu godinu priču o jednom Bosancu u Norveškoj koji je postao ribar. Danas je taj čovjek poznat širom zemlje i dijaspore, zbog jednog trenutka zabilježenog na jednoj utakmici.
Priču Uzeira Bukvića, izvorno objavljenu u knjizi "Sijermina djeca", uz dozvolu autora, prenosimo u cijelosti.
LOVAC NA BAKALARA
Piše: Uzeir Bukvić
Odavno priželjkujem i zamišljam taj susret s pravim norveškim ribolovcem, onim iz literature, iz bajke; s sijedom bradom, izbrazdanih i opaljenih obraza, pognut, s velikim čvornatim šakama. S opuškom duhana u ustima, neizostavno. S tim tajnovitim zanimanjem. Poznavao sam jednog što je lovio rakove, al nije to taj iz moje mašte, ne priznajem tog skupljača sitnih morskih ljuskara za ribara, ne, ne, nije to taj. Najmanje sam očekivao da će tu moju želju ispuniti naš čovjek i to ko i dakle nego rodom iz Bugojna, planinac kome su jedina tajna pučina bile bugojanske šume. Ribar iz Bugojna, kao da sam sreo skijaša slaloma iz pustinje Gobi; ne slaže mi se ovdje podmet sa prirokom, ali, sve je u Bosanca moguće, baš kao što je mnogo toga i nemogućeg.
Elvedin Šećić, Bugojanac, jedini registrovani Bosanac – ribar u norveškom ribarstvu, pri našem prvom susretu veli mi da radi najteži posao u Skandinaviji, što sroza moj san o ribaru i ribici, moju naivnu i idiličnu sliku o ribarskim brodicama na horizontu zalazećeg sunca u bajkovitim uvalama pitomih mora. U Elvedinovoj ribarskoj ispovijesti nema tih motiva, nema snova ni sanjarenja, ima samo istina o teškom zanimanju, o svakodnevnoj borbi sa morem i njegovim nepredvidivostima, o teškoj morskoj brazdi i riskantnom pozivu ribara-mornara koji nikako nije nagrada onome kome je namijenjen kao sudbina.
- Skoro će deset godina kako špartam sjevernim morima, naduravam se s divljim vjetrovima i pomrčinom sjevera, tumaram tim nesigurnim vodenim bespućem oči u oči jedino sa zvijezdom danicom, mojom posestrimom, jedino budan sanjajući svoj dom, snom malog usamljenog ribara.
- Nema u ovom poslu vremena za sanjanje, ne smiješ, nakon napornog radnog dana, u kojem nikad ne znaš kakav te izazov i koliki teret čeka, kad te umor obori te kad se dotakneš postelje nema snova ima samo san, i san je jdino u šta smiješ trošiti odmor.Poput gladijatora, nakon opasne a neodlučne bitke. Sanjariti možeš budan, dok čekaš da mreže otežaju od ribe, ili dok se baviš jednoličnim poslom njene obrade i uspremanja.
Iz Elvedinovog kazivanja reklo bi se da je iz inata postao ribar. Nakon što se zadesio u ovoj zemlji, o kojoj je i znao ponajviše kao o postojbini slavnih ribara, sa tridesetak godina, pun snage, jedino što je želio bilo je da se dokopa nekog posla. S tom namjerom se i uputio na sjever Norveške u Kirkenes, odakle ga je ubrzo put odveo u malo ribarsko mjesto Myre na sjevernonorveška ostrva Vestrolen, na granici prema Rusiji. Jedino čime se mogao i baviti u ovom kraju bio je ribolov kao njegov jedini i mogući izbor. Nikad prije toga ovaj Bugojanac, ekonomski tehničar inače po struci, nije devrio s ribom, ni s morem, a i gdje bi, mogla ga je eventualno zapasti mornarica u vojsci- al nije. S malo pomorskog kursa i s mnogo više nepoznanica i neiskustva ukrcao se prvi put na starinski ribarski brod “Øksnesfisk”, u decembru u po lovne sezone, kad je more najnemirnije ali i ulov najbolji. Bili su to najtežih sedam dana u Elvedinovom ribarskom iskustvu - ništa ni od ribolova ni od posla. Nenavikunut na život na talasima, na zastarjelom brodu, siroti ambiciozni bugojanski mornar proveo je tih sedam dana kao klada na lađi, mrtav od povraćanja i nesnosne vrtoglavice koja neizostavno prati nenevikle i neiskusne brodare. Kad se napokon jedva živ dokopao kopna zarekao se da nikad više neće ni moru ni obali. Skrasio se jedno vrijeme kao vaktmajstor u komuni, ali je nakon desetak mjeseci ostao bez posla i kao što to samo biva u bajkama, srešće ponovo bivšeg poslovođu - manskapsšefa sa bivšeg broda, koji će ga upitati kako bi bilo da ponovo pokuša.
- Isplovljavamo za tridesetak minuta, pa ako hoćeš znaš gdje je brod! Spakovao sam se i ponovo zakoračio na brod, samo sada sa čvrstom namjerom da ostanem. I ostadoh, evo devet godina, iako me nikad nije napustila moja prijašnja i prvobitna morska bolest, iako se nikad nisam niti ću priviknuti na more, iako sam od prvog dana i prvog kontakta sa ovim poslom priznao sebi- pa ovo je teže od rata moj Elvedine, ali ostadoh.
- Pravi ribolov su stari brodovi, kao što je bio taj na kome sam ulovio prvu ribu, bio je star trideset i više godina, bez sadašnje moderne opreme i komfora i zato su na tim i takvom brodu radili isključivo muškarci. Bilo nas je 15, uglavnom Norvežani, mještani iz Myre, složni, solidarni i dobri ljudi, fina raja, dobrodušni sjevernjaci i zato se i moglo opstati i izdržati na tom brodu. Na takvim brodovima se radilo beli muški. Ove godine je “Øksnesfisk”prodat, nije mogao da izdrži konkurenciju novih modernih ribarica, a ja sam prebačen na novi najsavremeniji “Bosfjord” vlasništvo firme West fisk Aarseter iz Vardo-a. Ovo je druga priča, teže je bilo na onom brodu jedan dan nego ovdje deset. Za šest sati koliko je trajala jedna šihta znao sam preturiti preko ruku deset do dvanaest tona ribe, koju valja svaku zaklati, znaš šta to samo znači, to je na hiljade riba, nakon čega nisi ni zašta, kao da te parni valjak pregazio, kuluk da ne može biti veći. Radio sam ko Veli Jože, ne znaš nakon šest sati za ruke da su tvoje i jedino što želiš u tom trenutku je odmor i san.
Sad nas je 17 ( jedan sa Farskih otoka, jedan Danac i ja ostalo su Norvežani), na ovom brodu koji je istovremeno i mala fabrika, gdje se riba ne samo lovi nego i prerađuje priprema za tržište; čisti, sortira po vrsti i veličini i pakuje za zamrzavanje, a potom sprema u veliko skladište-ledaru u utrobi broda. Kad se brod napuni, a za to treba najmanje mjesec dana, vraća se u luku i nakon istovara na novu turu odlazi druga posada, a naša odmara naredni mjesec dana i tako se ispisuje, popunjava i računa godišnji kalendara norveških ribara.
Prava ribarska sezona se poklapa sa zimom na sjeveru, od oktobra do maja, kad je najhladnije i kad je more najnemirnije. I kad je na sjeveru Norveške mrak. Brodovi poput “Botsfjorda” love na velikim daljinama, najmanje 120 milja od obale, tri dana “hoda”, sjeverno od Murmanska, često i u Ruskim terirotijalnim vodama, ne drže se ribari baš precizno tih vodenih međa, ni naši a ni ruski, ne piše na vodi čija je i dokle je čije. Nije jednostavno u tim vodenim prostranstvima, u tim beskrajnim polarnim noćima ne čuti danima i nedjeljama svoju riječ, na starim brodovima nije bilo sadašnje radio opreme, pa nisi mogao čuti ni naš radio. Srećom Norvežani lako i najprije uče naše psovke pa je to bila i naša jedina konverzacija na bosanskom. Mjesec dana ne vidiš sunca, u vrijeme polarnog mraka, i vrijeme morskih oluja. Nije prijatno, ne da nije prijatno nego treba dosta vremena da te prođe taj strah, kad more podivlja, a tunje oblaci, lađe su tada u žalosnom stanju, brod se trese kao ljuska na vodi. Talasi po osam metara bacaju brod kao da će ga sad razbiti u paramparčad. Ne vidiš ništa osim vode i samo moliš Boga da jednom patihne taj kijamet. Na moru nije nikad hladno a i uvijek je hladno. Devedeset i devete mi je bila najteža godina;150 dana je nevrijeme, a ja sam 180 dana u godini na moru.Te godine je na sjeveru Norveške u Tromsu palo devet metara snijega. Zna ta vodena sila “zbuniti” i najmoderniju elektroniku i jedina pomoć u tom trenutku je iskustvo kapatana navigatora, a naš je u tome poslu zaista majstor i morski vuk. Nedavno je bez pomoći elektronske navigacije uspio po najvećoj oluji brod uvesti u Alta fjord.
Na ulazu u brod na kome radi Elvedin Šečić, piše Opasno radno mjesto! Zar je i pecanje ribe opasno, u šali pitam Elvedina?
- I te kako, veli. Ja sam sad iskusan ribar i znam se čuvati, ali manje iskusni i mlađi ribari česta su žrtva neopreznosti i neiskustva. Sa svake ture se neko vrati povrijeđen, opasan je zaista ovo posao. Ono što prvo i obavezno moraš naučiti ipak jeste da krpiš mreže. Trebalo mi je tri godina da savladam tu, naizgled jednostavnu vještinu. Sad mogu reći da znam i to i da što se ovoga posla tiče mogu zadovoljiti svaki ribarski brod.
-Bakalar je car mora, veli Elvedin, upitan šta love ti njegovi ploveći mamci. Lovimo najčešće Bakalar, Sei i Hise, ali Bakalar je najunosniji ulov. Sve ga je doduše manje i stoga se stalno smanjuju i ribolovne kvote na ovu ribu. Kad sam prvi put ugledao Toška (tko Norvežani kažu za Bakalara), od dvadeset ili trideset kila, možete zamisliti mog oduševljenja i čuđenja, mene iz Bugojna sa tolikom ribom. Moj favorit riba je zaista Torsk, i kao ribara a i kao potrošača ribe. Ipak, najslađe ribe su najružnije, one iz velikih dubina kao što je Breiflab i Kveita, ali od Torska se živi. Baš neki dan smo izvukli Kveitu tešku dvjesto kila, pa smo morali koristiti kran da je izvučemo i sredimo. To je riba, kad te zakači repom kao da si doživio brodolom. Nije lako boriti se s tolikim morskim divom, baš kao što nije lako ni jednostavno izvući mreže u kojima zna biti i do 18 tona ribe. Nije to ribarenje pecanje i može se čovjek umoriti na ovom poslu i to kako. Pogotovu što se vađenje mreža nekad zna iskomplikovati tako da taj proces traje i po pet šest sati, umjesto jednog sata kad sve ide normalno.
- U ribolovu, srećom nema slobodnog vremena, jer ili radiš ili spavaš. Da je drugačije morao bih danima slušati jednolične priče sjevernjaka o ženama, parama i ribama, drugog razgovora nema. Nije čudo što dosadimo jedni drugima pa se van broda niti susretamo niti družimo, to je u ovom poslu normalno.
Dok prekraćujemo vrijeme do sutrašnjeg dana, kad će Elvedin po četvrti put ove godina za Bosnu, gdje ga uz roditelje sada čeka i njegova Betija, pokazuje mi sliku kuće koju podiže teško zarađenim parama od ribolova. Uz oznaku BiH na ribarskom šljemu, sliku porodične kuće redovno nosi u džepu, kao hamajliju, vjerujući da će jednoga dana pripovijedati u njoj svojim Bugojancima priče o sjevernim morima i polarnim ribarima.
Uzeir Bukvić rođen je 1946. u Kukuljama, kod Bijelog Polja, Crna Gora. U Brčkom je završio gimnaziju, a potom je studije nastavio najprije na Filološkom fakultetu (Odsjek slavistika), a potom na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Radio je u Brčkom i Sarajevu i za svoj rad nagrađivan najvišim nagradama u novinarstvu. Dvadeset godina bio je reporter u ”Bosanskoj pošti”, našoj novini koja je 20 godina izlazila u Skandinaviji. Član je Saveza pisaca Kraljevine Norveške i Saveza slobodnih novinara ove države. Posljednjih godina je uglavnom autorski vezan uz pisanje knjiga držeći se najviše dokumentarističkog žanra. Dobitnik je Norveške nagrade za Ravnopravnost za četverogodišnji projekt iz kulture Bosanska ljetna škola u Kristiansundu. Od 1994. godine živi u Norveškoj i u statusu je slobodnog pisca, novinara i filmskog radnika.
Objavljene knjige:
Susreti bratstva i jedinstva, ratna monografija Gradačca
Ubijanje grada, ratna monografija Brčkog
Vrijeme zla
Omarska
Silovane
Sijermina djeca
Polarni san
San o ocu – Srebrenica 15 godina kasnije
San o ocu – drugo dopunjeno izdanje
Bosanske odive – o ljepoti i snazi bosanske žene
Bosanske odive – drugo dopunjeno izdanje
U Elvedinovoj ribarskoj ispovijesti nema tih motiva, nema snova ni sanjarenja, ima samo istina o teškom zanimanju, o svakodnevnoj borbi sa morem i njegovim nepredvidivostima, o teškoj morskoj brazdi i riskantnom pozivu ribara-mornara koji nikako nije nagrada onome kome je namijenjen kao sudbina.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
