Uoči agresije na Republiku Hrvatsku vratio se u domovinu, gdje je, u saradnji s drugim bivšim legionarskim pripadnicima, organizirao i obučio elitne jedinice Hrvatske vojske.
Kako javljaju hrvatski mediji, jutros rano u Francuskoj u Port la Nouvellu preminuo je general Ante Roso, prvi hrvatski general zbora.
Ante Zorislav Roso rođen je 25. aprila 1952. u Osijeku, a porijeklom je iz Ljubuškog u Hercegovini. Tokom vremena bivše Jugoslavije bio je politički emigrant i pripadnik francuske Legije stranaca.
Uoči agresije na Republiku Hrvatsku vratio se u domovinu, gdje je, u saradnji s drugim bivšim legionarskim pripadnicima, organizirao i obučio elitne jedinice Hrvatske vojske. Te su jedinice izvršavale neke od najzahtjevnijih zadaća tokom rata, navode hrvatski mediji.
Roso je bio prvi komandant bojne "Zrinski", prve specijalne jedinice Hrvatske vojske, kojom je neposredno komandovao Franjo Tuđman. Prema zvaničnoj biografiji od 13. januara 1992. godine do 15. oktobra 1993. godine bio je pomočnik načelnika za specijalne jedinice Glavnog stožera Hrvatske vojske.
Bio je jedan od komandanata u Operaciji Gusar, popularno nazvanoj operacija Maslenica (januar 1993. godine). Tokom akcije hrvatski vojnici i policajci oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i aerodrom u Zemuniku, a naknadno je oslobođena i brana Peruća.
KOMANDOVAO SNAGAMA HVO-a
Baš kao i posljednjih dana često spominjani general Stanko Sopta, i ratni put generala Ante Rose bio je izuzetno važan haškim tužiteljima u dokazivanju međunarodnog karaktera sukoba u BiH odnosno hrvatske agresije na BiH.
Naime, Anto Roso je 15. oktobra 1993. godine razriješen dužnosti u Hrvatskoj vojsci nakon što je podnio zamolbu za odlazak na ratište u BiH. To se i dogodilo pet dana kasnije.
Početkom novembra, po naredbi predsjednika Franje Tuđmana, dolazi do promjena u ustrojstvu Glavnog stožera HVO-a. Naime, na poziciji načelnika Glavnog stožera HVO-a Slobodana Praljka je 9. novembra 1993. godine zamijenio Anto Roso. Kako je došlo do ove promjene u svojim memoarima objasnio je general HV-a Martin Špegelj, poznat kao arhitekta tajnog naoružavanja Republike Hrvatske.
"Tako je u bivšu Ratnu salu na prvom katu Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Zagrebu general Bobetko 7. studenoga 1993, nakon završetka radnoga vremena, pozvao članove Glavnog stožera Hrvatske vojske i načelnike svih njegovih odjela, te generale Antu Rosu i Miljenka Crnjca, pomoćnika načelnika Odjela za logistiku Ljubu Ćesića Rojsa, te HDZ-ove dužnosnike Dragu Krpinu, načelnika Političke uprave MORH-a, i Ivana Tolja, koji je također obavljao tu dužnost u raznim razdobljima; prisutan je bio i admiral Davorin Domazet. Bobetko je otvorio sastanak čitanjem zapovijedi predsjednika Tuđmana o ustrojavanju Glavnog stožera HVO-a. U nj su ušli navedeni časnici Hrvatske vojske, s Antom Rosom kao zapovjednikom, te Drago Krpina, a Goran Dodig, službenik u Ministarstvu obrane RH, i Josip Juras, pomoćnik ministra obrane, određeni su za vezu toga stožera s ministrom obrane Gojkom Šuškom i predsjednikom Tuđmanom", navodi Špegelj u svojim memoarima.
Ove promjene izvršene su sa ciljem da hrvatske snage u BiH konačno slome otpor Armije RBiH. Pripreme za to su počele nešto ranije, a imenovanje Rose je imalo za cilj konačnu provedbu tih ciljeva.
Nakon ovih aktivnosti dolazi i do povećanja obima angažovanja snaga i sredstava Hrvatske vojske (posebno specijalnih snaga Glavnog stožera Hrvatske vojske) na području Republike BiH, a posebno prema teritoriji općine Gornji Vakuf, čije osvajanje su smatrali ključnim u Srednjoj Bosni te intenziviranja napadnih djelovanja.
Tri dana ranije, na sastanku u Zagrebu, 6. novembra, definisan je osnovni cilj, koji je podrazumijevao osvajanje Gornjeg Vakufa što prije, blokiranje Bugojna, uspostavu veze sa Novim Travnikom i sprečavanje "pada" Novog Travnika“ i kako bi se time osigurala kompaktnost teritorije paradržavne tvorevine HRHB. Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske je bilo zaduženo za kompletnu pomoć hrvatskim snagama na teritoriji RBiH u vođenju oružane borbe protiv armijskih snaga.
Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske je, po odluci predsjednika Republike Hrvatske, dobilo zadatak da formira operativni tim koji će na terenu preuzeti realizaciju tih zadataka, a zapovjedništvo će preuzeti general Ante Roso. Franjo Tuđman je, na kraju sastanka 6. novembra, u smjernicama generalu Rosi kazao: "Da bi osigurao ovu strategijsku zadaću, ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove."
Novoimenovani načelnik Glavnog stožera HVO-a general Anto Roso ne gubi vrijeme i već 09.11.1993 .godine izdaje Zapovijed za operaciju na zauzimanju Gornjeg Vakufa i daljeg napredovanja ka Novom Travniku i Bugojnu. Snage okupljene za operaciju formirane su u Operativnu grupu "Buna", a za sveukupnu pripremu i izvođenje operacije imenovan je general-bojnik Žarko Tole.
Pored najbolje osposobljenih i opremljenih specijalnih jedinica HVO i HV-a, uz veliku artiljerijsku podršku, prvi put su planirane i jedinice za helikopterski desant u dubinu teritorije pod kontrolom jedinica Armije RBiH. Pa ipak, i pored svega navedenog, ova, u cijelom ratu najobimnija operacija sa ciljem zauzimanja Gornjeg Vakufa, je nakon nekoliko dana intenzivnih borbi, uspješno spriječena od strane snaga Armije RBiH.
Uporedo sa operacijom u Gornjem Vakufu, pod komandom Ante Rose pokrenut je i cijeli niz drugih operacija protiv Armije RBiH, kako u Hercegovini tako i u Srednjoj Bosni, ali bez ikakvog uspjeha. Posebno teške borbe vodile su se u Mostaru, gdje je 9. novembra srušen Stari most, ali i tu bez vojničkih uspjeha.
U nastavku rata, hrvatske snage predvođene generalom Rosom će pokrenuti nekoliko operacija protiv Armije RBiH sa promjenjivim uspjehom, ali će postepeno hrvatske snage toliko oslabiti da će Franjo Tuđman biti prisiljen prihvatiti mirovne uslove pod američkom inicijativom koji će podrazumijevati gašnje paradržave Herceg-Bosne.
Do februara 1994, generalni sekretar UN-a je izvijestio da se u Bosni i Hercegovini nalazi između 3.000 i 5.000 hrvatskih redovnih vojnika, a Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je Hrvatsku, upozoravajući da će, ako ne okonča "sve oblike miješanja", doći do poduzimanja "ozbiljnih mjera"
Posljednja operacija koju će Roso narediti počela je krajem januara 1994. godine i nosi naziv "Tvigi 94". Ponovo će cilj biti vojničko osvajanje Gornjeg Vakufa, ali nakon nekoliko dana intenzivnih borbi i skromnih dobitaka, ova operacija će biti zaustavljena od snaga Armije RBiH, nakon čega je potpisano primirje.
Roso će na poziciji načelnika Glavnog stožera HVO-a ostati do 26. aprila 1994. godine. Nešto ranije, 23. februara 1994. godine je u Zagrebu sa načelnikom Generalštaba ARBiH, generalom Rasimom Delićem, potpisao Sporazum o prekidu vatre što je bio uvod u potpisivanje Vašingtonskog sporazuma.
ULOGA U UDRUŽENOM ZLOČINAČKOM PODUHVATU
U presudi Haškog suda protiv "hrvatske šestorke" opisana je uloga generala Ante Rose u provođenju Udruženog zločinačkog poduhvata.
Kako stoji u presudu Haškog tribunala, od kraja decembra 1993. do marta 1994., odobrenja za korištenje bošnjačkih zatočenika iz logora Heliodrom za prislini rad izdavali su: pomoćnik ministra za sigurnost u Ministarstvu obrane HR HB Marijan Biškić, načelnik Glavnog stožera HVO-a Ante Roso i tadašnji načelnik Uprave Vojne policije Željko Šiljeg. Za Rosu se navodi da je ova odobrenja izdao u najmanje dva navrata, 1. januara 1994. i 5. februara 1994. godine.
Nakon rata postao je dio zajedničke komande HVO-a i Armije BiH u Sarajevu zajedno s generalnom Fikretom Muslimovićem. Godine 1997. predsjednik RH Franjo Tuđman ga je penzionisao. I nakon rata ostao je aktivan u veteranskom životu, učestvovao je u osnivanju Hrvatskog generalskog zbora 2005. godine.
Od generala Rose danas se oprostio cijeli hrvatski državni vrh, uključujući premijera Andreja Plenkovića i šefa diplomatije Gordana Grlić Radmana. Od Rose se oprostio i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.
"Heroj Domovinskog rata, general Roso, koji nas je trajno zadužio čašću, hrabrošću i vodstvom, danas nas je napustio. Prisjećajući se uloge koju je nosio u kreiranju slobode hrvatskoga naroda, odajemo najdublje poštovanje i zahvalu, kao i izraze sućuti obitelji i bližnjima", poručio je Čović u oproštajnoj poruci.
