Izricanje prve kazne prema Zakonu o sprečavanju sukoba interesa u institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ponovo je otvorilo pitanja efikasnosti mehanizama za borbu protiv korupcije i jednakosti svih pred zakonom, ocjenjuje Centar za sigurnosne studije u Sarajevu.
Komisija za odlučivanje o sukobu interesa u institucijama BiH izrekla je novčanu kaznu od 5.000 KM Mariji Ćosić, savjetnici zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Marinka Čavare, nakon što je utvrđeno postojanje sukoba interesa.
Riječ je o prvoj izrečenoj sankciji otkako je prije skoro dvije godine usvojen Zakon o sprečavanju sukoba interesa u institucijama na nivou BiH, koji je bio jedan od uslova na evropskom putu Bosne i Hercegovine. U proteklom periodu, međutim, nije bilo vidljivih pomaka niti značajnijih aktivnosti na implementaciji ovog zakona, koji su građani čekali godinama.
Izricanje kazne pokrenulo je i pitanje načela jednakosti svih pred zakonom. Komisija može izricati novčane kazne u rasponu od 1.000 do 20.000 KM, a u ovom slučaju izrečena je kazna od 5.000 KM. Otvoreno je pitanje koliki je iznos eventualno nezakonito stečene koristi u konkretnom slučaju, posebno imajući u vidu da je zakon na snazi gotovo dvije godine.
Ukoliko je riječ o većim iznosima, postavlja se pitanje da li se pojedincima isplati svjesno kršiti zakonske odredbe dok Komisija ne pokrene postupak i ne izrekne sankciju. Time se dovodi u pitanje i svrha kažnjavanja, odnosno efekat generalne prevencije – kako u smislu jačanja povjerenja građana u institucije, tako i u pogledu odvraćanja drugih od sličnih postupaka.
U sudskoj praksi često se uz zatvorske ili novčane kazne određuje i obavezni povrat sredstava ili oduzimanje nezakonito stečene imovine. U slučaju sankcija koje izriče Komisija za sukob interesa, ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri će takvi mehanizmi biti korišteni ili pokretani kroz druge institucije.
Komisija, osim novčanih kazni, na raspolaganju ima i druge mjere, uključujući inicijativu za razrješenje dužnosti ili poziv nosiocu javne funkcije da podnese ostavku. Međutim, u praksi se često postavlja pitanje da li se te mjere primjenjuju kao obaveza ili ostaju na nivou diskrecionih odluka političkih rukovodilaca.
