Taj otpor nije bio vođen brigom za javni interes, već strahom od gubitka kontrole nad najvažnijim izvorom političke moći - zapošljavanjem, tenderima i budžetskim tokovima.
U Bosni i Hercegovini već više od petnaest godina svaka ozbiljna rasprava o privatizaciji javnih preduzeća nailazi na zid, bilo politički ili interesni, ali vrlo dobro organizovan, pišu Vijesti.ba.
Taj otpor nije bio vođen brigom za javni interes, već strahom od gubitka kontrole nad najvažnijim izvorom političke moći - zapošljavanjem, tenderima i budžetskim tokovima.
U tih 15 godina, javna preduzeća pretvorena su u utočišta stranačkih kadrova, rodbine i prijatelja. Svjedočili smo drugoj vrsti privatizacije, ne tržišnoj, već porodično-stranačke. Radna mjesta nisu dobivali najbolji, nego najbliži. Uostalom, zar i danas nije tako. Na konkursima prolaze stranački vojnici, imenuje ih se za direktore, bez iskustva i reference. Tenderi nisu konkurentni, nego unaprijed određeni. Posljedice takvog sistema danas su vidljivije nego ikada, na svakom koraku.
Građani i privreda, koji sve to finansiraju kroz poreze i račune, zauzvrat su dobili ono što svakodnevno gledaju, gradove zatrpane smećem, neuređene i nesigurne saobraćajnice, zapuštene javne površine i infrastrukturu koja često predstavlja opasnost. Plaćamo najskuplje usluge, a dobijamo najlošiji kvalitet jer one koji bi o uslugama trebali da brinu nije briga.
Ako već godinama tapkamo u mjestu kada je riječ o formalnom članstvu u Evropskoj uniji, onda je krajnje vrijeme da barem počnemo primjenjivati evropske standarde. A jedan od ključnih jeste jasno razdvajanje politike i upravljanja javnim resursima, uz snažnu konkurenciju i odgovornost. U većini evropskih zemalja, komunalne usluge, od odvoza otpada, preko održavanja javne rasvjete do održavanja infrastrukture, organizovane su kroz efikasne modele javno-privatnog partnerstva ili kroz privatne kompanije koje posluju pod strogim regulatornim okvirom. Takvi sistemi donose ono što kod nas nedostaje, efikasnost, transparentnost te mjerljiv i visok kvalitet usluge.
Zato je vrijeme da Bosna i Hercegovina povuče jasnu liniju. Strateška preduzeća poput telekomunikacija, namjenske industrije i elektroenergetskog sektora trebaju ostati pod kontrolom države, uz duboke reforme upravljanja i depolitizaciju. Ali sve ostalo mora biti otvoreno za tržište, konkurenciju i profesionalni menadžment.
Privatizacija u ovom kontekstu ne znači rasprodaju. Ona znači kraj partijskog zapošljavanja, kraj zatvorenih tendera i početak sistema u kojem se zna ko odgovara za rezultat.
Ako vlasti u Bosni i Hercegovini zaista žele pokazati odgovornost, onda je trenutak sada ili će reformisati sistem i otvoriti ga prema evropskim standardima, ili će nastaviti čuvati model koji je već pokazao da ne služi građanima nego isključivo sebi.
