Odluka Državnog tužiteljstva da ne dodijeli imunitet autoru tajnog videosnimka koji je pokrenuo aferu “Potkivanje” dovela je u konačnici do imuniteta od kaznene odgovornosti državnog policijskog inspektora.
Nakon što je državni sudac Goran Radević najprije proglasio nezakonitim većinu dokaza u postupku protiv poduzetnika Nermina Aleševića i inspektora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Marka Pandže, a potom i oslobodio optužene zbog nedostatka dokaza kojih "nije ni bilo", Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH)analizirala je kako su odluke Tužiteljstva Bosne i Hercegovine dovele do izbjegavanja odgovornosti policajca koji se pojavljuje na snimku na kome se vidi davanje mita.
Pune dvije godine od objave snimka koji je tajno napravio Alešević, on i inspektor koji se pojavljuje na snimku prvostupanjski su oslobođeni odgovornosti jer je većina dokaza u postupku prikupljena nelegalno, prema odluci suca Radevića. On je na ranijem ročištu kazao da Alešević nije mogao biti prvo saslušan kao svjedok, a potom kao optuženi. Ta pogreška Državnog tužiteljstva izazvala je niz odluka koje su dovele do nekažnjivosti usprkos snimku na kome se vidi davanje mita.
Obrazlažući presudu, sudac Radević je rekao kako je „tačno da je Tužilaštvo inicijalne informacije o ovom slučaju dobilo na osnovu objavljenog snimka i da je moglo zaključiti da su Alešević i Pandža počinioci krivičnog djela, ali je sporno zbog čega je onda pozvalo Aleševića kao svjedoka“.
„Vjerovatno je bilo da će se [Alešević] kao neuka stranka samooptužiti, a to je i učinio tokom davanja izjave“, dodao je Radević.
Podsjetio je kako je Alešević prvobitno nezakonito ispitan u svojstvu svjedoka, kada je iznio „korisne činjenice protiv sebe i Pandže“. Iako je taj zapisnik kasnije izdvojen iz tužilačkog spisa, naveo je, on je bio presudnog značaja.
Posljedica ambijenta u koju je dovedeno pravosuđe
Eldin Karić, urednik magazina Žurnal, koji je u maju 2019. godine prvi objavio Aleševićev snimak, smatra rezultat slučaja “posljedicom ambijenta kojeg su napravili” domaće pravosuđe i prethodni predsjednik Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća (VSTV) i ljudi oko njega.
“Napravili su takav ambijent u kojem je jednostavno za očekivati da neće biti nikakve kazne i da će se svi akteri izvući nekažnjeno”, upozorava Karić.
Aleševićev advokat Ifet Feraget ne smatra da je Tužiteljstvo napravilo “grešku u koracima” pozivanjem Aleševića kao svjedoka, “nego onog momenta kada je počelo s njegovim ispitivanjem, iako je bilo očigledno da njega odgovori na postavljena pitanja mogu izložiti krivičnom gonjenju”.
“Zbog toga je odmah na početku svjedoku Aleševiću trebalo predočiti njegova prava u vezi sa mogućnošću davanja imuniteta, i ni u kom slučaju se nije smjelo započeti sa njegovim saslušanjem prije donošenja odluke o imunitetu”, smatra Feraget.
Iako je Alešević od tužitelja zatražio imunitet, odnosno da ne bude kaznenog progona protiv njega, zahtjev mu je odbijen. Uslijedila je žalba Ustavnom sudu BiH, ali je i ona odbačena. Nakon toga se Feraget obratio i Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Priznaje kako je bio svjestan da, zbog postupka koji je u toku, još uvijek nisu bili iskorišteni svi domaći pravni lijekovi, što je uvjet za obraćanje tom sudu.
Podsjeća i na izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za prošlu godinu, u kojem se, između ostalog, upozorava i sljedeće: “Navodi o korupciji protiv predsjednika Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Milana Tegeltije nisu pravilno istraženi”. Smatra kako takav stav “u potpunosti potvrđuje sve navode iz prigovora koji je Sud u cijelosti usvojio”.
“Borba protiv korupcije treba da ima za cilj sankcionisanje onih koji se bave korupcijom, a ne sankcionisanje prijavitelja korupcije”, ukazuje Feraget.
Snimak kao dokaz korupcije u pravosuđu
Alešević je ranije objašnjavao da je snimak, koji je Sud proglasio nezakonitim, objavio kako bi prikazao korupciju u pravosuđu, s kojom se suočio dok je pokušavao da riješi spor u kome učestvuje njegova firma, nezadovoljan dužinom trajanja postupka na sudu.
“Pribavljanje snimka samo po sebi nije bilo nezakonito, jer je on javno objavljen 23. maja, ali se ne može koristiti kao dokaz jer se radi o neovlaštenom snimanju i kršenju privatnosti građana”, ocijenio je sudac Radević.
Napomenuo je, da za razliku od nekih evropskih država, u Bosni i Hercegovini nije moguće koristiti ovakve snimke u slučaju javnog interesa.
Proglašenje nezakonitim većine dokaza Tužiteljstva BiH otvorilo je i brojna druga pitanja u ovom postupku – zašto je Sud uopće i potvrdio optužnicu, a suđenje i počelo ako je Aleševićev iskaz u svojstvu svjedoka nezakonit, ako je i snimka optuženih u društvu bivšeg predsjednika VSTV-a također nezakonita, ako je nezakonito ukupno 48 dokaza koje je predočilo Tužiteljstvo BiH.
Aleševićevom branitelju Ifetu Feragetu takva su pitanja logična, ali smatra kako se “logika sve češće izbjegava prilikom donošenja zaključaka”. Podsjeća kako je, nakon potvrde optužnice, izjavio prethodne prigovore i već tada osporavao zakonitost svih dokaza. Odlukom Suda BiH njegovi prigovori su odbijeni kao neosnovani, uz obrazloženje da “nisu takvog intenziteta da bi se dokazi mogli ocijeniti kao prima facie (na prvi pogled) neosnovani”. Feraget je upućen da pitanja zakonitosti spornih dokaza, konkretno snimka i iskaza Aleševića u svojstvu svjedoka, iznese u toku glavne rasprave. Nedavno je to i učinio, pa je sudac Radević nezakonitim proglasio navedene dokaze, a na osnovu toga i druge dokaze tužitelja jer su, kako objašnjava Feraget, “dobijeni na temelju nezakonitih dokaza (doktrina plodova otrovne voćke)”.
Prema optužnici, Pandža je krajem 2018. godine od Aleševića zahtijevao novac da bi, kao posrednik, utjecao na Tegeltiju da izvrši pritisak na tadašnju glavnu kantonalnu tužiteljicu u Sarajevu Dalidu Burzić. Ona je trebala utjecati na postupajućeg tužitelja kako bi uzeo predmet za koji je bio zainteresiran Alešević i koji je dugo “stajao u ladici”. Sastanak na kojem je sve dogovarano dogodio se u jednom ugostiteljskom objektu u Banjoj Luci, Alešević ga je tajno snimao, a sve je dospjelo u javnost i prikazano u medijima. Alešević je prvo pozvan u Tužiteljstvo kako bi dao izjavu kao svjedok, a onda i kao osumnjičeni.
Prema obrazloženju suca Radevića, svjedok je dužan govoriti istinu i ne mora odgovarati samo na ona pitanja kojima bi sebe inkriminirao, ali osumnjičeni može odbiti dati izjavu i ima pravo biti saslušan u prisustvu advokata. Sporno mu je zbog čega su tužitelji pozvali Aleševića kao svjedoka, a ne kao osumnjičenog.
“Nameće se kao zaključak da je [Tužilaštvo] htjelo provjeriti da li je sporni snimak autentičan. Međutim, Alešević se dovodi u situaciju da, protivno Zakonu o krivičnom postupku, dolazi bez advokata te se inkriminiše, a tek onda pita da li želi imunitet”, istaknuo je Radević.
Nema efikasnog sistema prethodne kontrole optužnica
Zašto je sudac za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu usprkos činjenici da su gotovo svi dokazi Tužiteljstva BiH bili nezakoniti, za advokata Esada Fejzagića, koji je u karijeri bio i sudac Suda BiH te općinski i kantonalni tužitelj, pitanje je koje se mora razložiti po fazama postupka.
“Tužilaštvo BiH kod odluke o krivičnom gonjenju osumnjičenih nije vodilo računa o zakonitosti dokaza na kojima se zasniva osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo. Nakon toga, sudija za prethodno saslušanje nije našao za shodno da odbije potvrđivanje optužnice, tako da je tek u fazi dokaznog postupka na glavnom pretresu postupajući sudija preuzeo odgovornost za donošenje zakonite odluke”, podsjeća Fejzagić.
Iako se razlozi za ovakve propuste, kako kaže, “mogu locirati na više tačaka”, napominje da se “jedino može zaključiti da tužilaštvo nema efikasan sistem prethodne kontrole optužnica koje se šalju sudu na potvrđivanje i da se pojedine sudije za prethodno saslušanje ne pridržavaju zakonskih odredbi koje tretiraju postupak potvrđivanja optužnice”.
Odgovarajući na pitanje jesu li tužitelji pogriješili kada su Aleševića prvo saslušali kao svjedoka, a naknadno ispitali u svojstvu osumnjičenog, konstatira kako je o tome sudac Radević “dao jasna i na zakonu utemeljena obrazloženja”. Po njemu je pravo pitanje “zašto je postupak uopšte pokrenut ako se nisu mogli pribaviti zakoniti dokazi za počinjenje krivičnog djela”.
Feraget smatra kako je “krucijalna greška napravljena u maju 2019. godine, kada se Prvostepena disciplinska komisija VSTV-a oglasila nenadležnom i odbacila kao nedopuštenu disciplinsku tužbu protiv Milana Tegeltije”. Ta komisija, podsjeća, “nije uopšte ispitala sadržaj navoda iz disciplinske tužbe, a obrazloženje za takvu odluku je bilo da predsjednik VSTV-a ne može disciplinski odgovarati jer on nije preduzimao radnje u svojstvu sudije nego u svojstvu predsjednika VSTV-a”. Ukazuje da se time “ponovo izbjegava logika prilikom donošenja zaključaka”, te napominje kako je “nakon toga i drugostepena disciplinska komisija potvrdila takvu odluku”.
“Sve je to pokazalo potpuni nedostatak odgovornosti u VSTV-u”, kaže Feraget, koji se nada da će se “ipak nešto promijeniti s obzirom da je došlo do promjene rukovodstva VSTV-a”.
Usprkos snimku i aferi koja je pokrenuta isključivo zahvaljujući Aleševićevoj odluci da objavi njegov sadržaj, optužnicu Tužiteljstva BiH protiv Aleševića, ali i Pandže bez traženja odgovornosti drugih sa snimka, mnogi su doživjeli kao poruku da se prijavljivanje korupcije ne isplati.
Fejzagić objašnjava da počinjenje krivičnog djela nije garancija da će krivci biti kažnjeni jer Zakon o krivičnom postupku određuje kako se dokazi zakonito prikupljaju.
Usprkos ograničenjima u odnosu na video, Tužiteljstvo BiH je kroz davanje imuniteta Aleševiću moglo dobiti svjedočenje o davanju mita policijskom inspektoru, a da Aleševića ne izloži kaznenoj odgovornosti.
Iz Tužiteljstva BiH nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH o analizi mogućih propusta tokom ovog postupka, niti su se oglasili na zahtjev za komentar.
Na kraju, Karić ipak kaže kako se “iz svega može izvući nešto pozitivno, a to je smjena predsjednika VSTV-a [Milana Tegeltije], ali i činjenica da je ipak skrenuta pažnja javnosti na korupciju i visok nivo, da tako kažem, koruptivnih radnji unutar pravosudne zajednice, a posebno VSTV-a, koji bi trebalo da bude neka vrsta regulatora svega toga”.
“Možda treba to i gledati sa te, pozitivne strane i razmišljati da će se neke stvari ipak možda promijeniti. Ipak, bolje je da se nešto desilo i da je postignut nekakav efekt nego da je sve ovo samo ostala jedna od bezbroj sličnih afera u Bosni Hercegovini”, zaključuje Karić.
Na presudu Aleševiću i Pandži postoji mogućnost žalbe.
