Tako se u bespućima platforme YouTube krije, usudit ću se reći, antologijski snimak od 9. maja 1991. godine, kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Scena koja, a s obzirom na to da danas živimo u ozračju gdje društveni aktivisti, za ko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku - izgleda nadrealno.
Kažu da tehnologija i društvene mreže umnogome ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog bivstvovanja. Naravno, postoje argumenti i za i protiv. No, dobra strana tehnologije i društvenih mreža jeste da se na njima mogu pronaći momenti i detalji koji su odveć u ropotarnici povijesti ili bi ih neki najradije zaboravili. piše Faktor.
Tako se u bespućima platforme YouTube krije, usudit ću se reći, antologijski snimak od 9. maja 1991. godine, kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Scena koja, a s obzirom na to da danas živimo u ozračju gdje društveni aktivisti, za ko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku - izgleda nadrealno. Alija, kao predsjedavajući Predsjedništva, dolazi u Široki Brijeg, a ushićena hrvatska masa kliče: "Alija, Alija!" Ovacije se smjenjuju čas u smjeru "Alija, Alija", čas "Hoćemo Aliju!".
Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić, prilikom svog gostovanja na Federalnoj televiziji, kazao kako je nužno da dođe do relaksacije u odnosima između Bošnjaka i Hrvata, pritom hvaleći gestu predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reis-ul-uleme Huseina ef. Kavazovića.
Eh, sad se opet moram vratiti na Aliju. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, započeo je riječima:
- Došao sam u vas. Neki su mi rekli nemoj ići tamo, opasno je. (Masa horski uzvikuje: Nije!). Ja mislim da nije opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znajte da je to tako.
Zaključio je Alija, a masa je to egzaltirano pozdravila.
Nakon izjave Bičakčića, sigurno će neki reći kako je to opasno, i šta li već. Zapravo, pripremit će se teren da se svaki Bošnjak koji to pokuša unaprijed diskreditira i proglasi nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma kojem, zapravo, ništa ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i sve motri iz perspektive partijskog šablona. Pa tako, ako ne mislite kao širitelji moralne i društvene panike, odmah iz širokog arsenala naslijeđenog iz propagandnog alata prošlog sistema dobijete etiketu fašiste, satelita ili čega već.
Je li tako da izgleda čudno reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za nezavisnu BiH, dok se dobar dio Bošnjaka, koji se, kako sada kažu, borio protiv fašizma (tog pojma kojeg kao papagaji ponavljaju, ali vjerovatno niti ne znaju šta znači), borio protiv Alije i mahao slikama "najvećeg sina naših naroda i narodnosti"? Alija je mogao u Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu sapunjali dasku i pripremali svilen gajtan. Često se tako omakne i etiketa kako su Alija i njegovi saradnici dijelili Bosnu, ali eto, izgleda da je nisu nikada podijelili.
Međutim, kada se govori o disoluciji Jugoslavije i njezinoj refleksiji na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka, kroz razne ustavne aranžmane i planove, zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke procente i mape. To su sve činjenice, nekima nevoljke, ali ipak činjenice.
Ipak, vratimo se našim aporijama, uzrokovanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Izgleda da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Bitno je shvatiti, naročito iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iz sistema. Ne može mimo sistema. Čović je sistem, i na određen način on posljednjih dvadeset godina utjelovljuje politiku Hrvata u Bosni i Hercegovini. Stoga je bitno da s njihove strane postoji želja da se popravi stanje. Slično se uočava i kod Zdenka Lučića, koji je također dio sistema. Pojedinac mimo sistema, da je zlatan, beskoristan je jer nema nikakvu težinu; zapravo je samo puki entuzijasta koji u konačnici neće nikakav rezultat polučiti. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava mijenjati učmalost, dobrodošao je. Jer sistem ima snagu da izmijeni, a pojedinac ne.
Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro uočava da je retorika zaoštrena, puna negativnih sentimenata. I istina je da, kada pratite društvene mreže, stekli biste dojam da u Bosni i Hercegovini liju potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob uzrokovan nacionalno-vjerskim podjelama. Na nesreću nekih, a na sreću mnogih, tako, hvala Bogu, nije. I dobro je da se ide na prijeme. Ali isto tako, ne treba gubiti iz vida činjenicu da je naš problem državno-nacionalni, i ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet upravo treba kanalisati u tom smjeru, popravljanja nacionalnih pristupa i politika. Svaka religija je u svojoj dogmi apsolutna, tu zapravo nema promjena, ili jeste ili niste vjernik. U politici, ipak, stvari nisu konačne; one su plod spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost uočavanja povijesnog trenutka.
Da je retorika zaoštrena, pokazuje i istup kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića, koji je svakog Hrvata koji glasa za Čovića ili Lučića unaprijed proglasio fašistom. Kakva je to poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, no zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi primarno stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.
Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom fundamentalnom djelu Pojam političkoga objašnjava da je suština politike distinkcija između "prijatelja" i "neprijatelja". Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept "građanske države" služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu sa tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije nadiđeno, insistiranje na apstraktnom "građaninu" bez uvažavanja kolektivnih identiteta ne vodi ka slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignorisanjem realnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignorisanje te trojne realnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi direktno u destabilizaciju, jer sistem koji ne priznaje realne kolektivne strahove i interese osuđen je da postane instrument ugnjetavanja.
Bičakčićeve opservacije bih stoga nadopunio. Potrebna nam je relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija gdje su dva protiv jednog u pravilu ne donosi ništa dobro.
Relaksirani odnosi na sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.
Sve mimo toga je zapravo ono što imamo duže od trideset godina u Bosni i Hercegovini, a izgleda da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u Bosni, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji posao u Bosni i Hercegovini.
To je unosan obrt u kojem se stvarna rješenja odgađaju da bi se održavao profitabilni status quo politike praznih obećanja.
Stoga, da se lista preprodavača magle ne bi širila, potrebno je razgovarati i stvari racionalno i trezveno promatrati.
