Ugovorima je Italiji pripalo:
Cijelo dalmatinsko primorje od Zadra do Splita;
Brojni jadranski otoci uključujući Hvar, Brač, Korčulu, Vis i Lastovo;
Takozvani Rimski ugovori između NDH i fašističke Italije formalizirali su ono što je već bilo očigledno - da NDH nije bila suverena država, već marionetski entitet pod vlašću sila Osovine, konkretno Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke.
Pavelić u Rimu – čin bespogovorne pokornosti
Na poziv Benita Mussolinija, Pavelić je u pratnji svojih suradnika otputovao u Rim kako bi potvrdio podanički status NDH kao satelitske tvorevine Osovine. Bio je to susret vođe ustaškog režima s jednim od glavnih arhitekata evropskog fašizma, u kojem nije bilo ravnopravnosti - već isključivo podaništvo.
Ugovori su potpisani u atmosferi pompe i ceremonijalnog sjaja, ali iza kulisa se odvijao brutalan čin trgovine nacionalnim teritorijem, bez ikakve konsultacije s narodom ili bilo kakvim zakonodavnim tijelima. Pavelić je Italiji prepustio gotovo cijelu obalu Dalmacije, zajedno s otocima poput Hvara, Brača, Korčule, Visa, Lastova i Pelješca.
Italiji predata "kruna Jadrana"
Ugovorima je Italiji pripalo:
Cijelo dalmatinsko primorje od Zadra do Splita;
Brojni jadranski otoci uključujući Hvar, Brač, Korčulu, Vis i Lastovo;
Teritorije s pretežno hrvatskim stanovništvom koje nisu nikada imale kulturne ni historijske veze s Italijom.
Poseban status bio je predviđen za grad Split, ali je u praksi i on stavljen pod potpunu italijansku vlast. Već 21. aprila 1941. godine, svega nekoliko dana nakon ulaska talijanske vojske u Split, ustaše su izbačene iz grada, italijanska uprava je zabranila isticanje hrvatskih simbola, a javni prostori su morali biti ukrašeni isključivo slikama Mussolinija i italijanskog kralja.
Rimski ugovori su zapravo činili set dokumenata kojim se:
Italiji ustupaju dijelovi Dalmacije od Zadra do Splita, uključujući i brojne otoke;
Italija obavezuje da će podržavati NDH, ali uz jasnu ulogu "starijeg partnera";
Italiji daje pravo da ima odlučujući uticaj u vojnoj, ekonomskoj i političkoj sferi unutar NDH;
Proglašava kralja Italije za formalnog poglavara NDH, čime se dodatno cementira status marionetske države.
S obzirom na to da je NDH već bila pod njemačko-italijanskom kontrolom od samog početka, ovim ugovorima je taj status samo institucionaliziran i teritorijalno produbljen.
Reakcije tadašnje javnosti
Iako je ustaška propaganda pokušavala prikazati potpisivanje ugovora kao “pobjedu diplomatije” i “istorijsko prijateljstvo s Italijom”, u narodu su se počele širiti ogorčenost i osjećaj izdaje. Mnogi hrvatski stanovnici Dalmacije su u narednim sedmicama bili svjedoci talijanizacije, represije i prisilne mobilizacije, dok je katolička crkva u Italiji nastojala pojačati religijski i kulturni uticaj na tom području.
Rimski ugovori su izazvali trenutni val ogorčenja u cijeloj NDH. U narodu je brzo nestalo početno oduševljenje formiranjem "nacionalne države", zamijenjeno bijesom i osjećajem izdaje. Uslijedili su spontani protesti i demonstracije, čak i pod vojnom okupacijom i redarstvenim satom. Pojavila se otvorena mržnja prema Italiji, ali i prema ustaškoj vlasti.
Upravo zahvaljujući tim osjećanjima, naročito u Dalmaciji, došlo je do naglog jačanja Narodnooslobodilačkog pokreta. Dalmacija, u kojoj su gotovo svi krajevi bili pod talijanskom okupacijom, iznjedrila je do 100.000 partizanskih boraca tokom rata - više nego ijedna druga regija NDH.
Italija sabotira NDH — politički podsmijeh "savezništva"
U praksi, Italija nikada nije imala stvarnu namjeru poštovati sporazume s Pavelićevim režimom. Umjesto toga, ciljevi Rima su bili jasni: spriječiti formiranje funkcionalne hrvatske države i uspostaviti potpunu kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. Talijani su otvoreno podržavali četničke postrojbe u svojoj okupacionoj zoni, oslabljivši time poziciju NDH čak i među sopstvenim građanima.
Kraljevina Italija je u svojoj zoni (tzv. Druga zona) uspostavila sopstvenu civilnu upravu, potčinila lokalne hrvatske činovnike i uništila autoritet ustaške vlasti. Hrvatski "veliki župani" su postojali samo na papiru, bez stvarne kontrole.
Na isti dan kada su potpisani ugovori, 18. maja 1941, talijanski princ Aimone od Savoje imenovan je za "kralja Hrvatske" pod imenom Tomislav II. Iako je krunidba bila planirana u Tomislavgradu, nikada nije održana jer Aimone nije smio ni želio kročiti na tlo Hrvatske. Bio je svjestan da je njegova uloga simbolična, a da su Rimski ugovori zapravo prepreka bilo kakvom stvarnom hrvatsko-talijanskom izmirenju.
Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943, Pavelić je pokušao politički spasiti ono što se spasiti moglo. Dana 10. septembra 1943. objavio je Državnopravnu izjavu o raskidu Rimskih ugovora, navodeći da Italija nije ispoštovala nijednu tačku sporazuma, naročito u pogledu granica i političke nezavisnosti NDH.
Iako su Nijemci dozvolili NDH-u da formalno preuzme vlast na dijelu bivše talijanske okupacione zone, povjerenje naroda je bilo nepovratno izgubljeno. NDH se nije usuđivala provoditi novačenje u tim područjima. Čak ni ustaški režim nije mogao prikriti činjenicu da je njegova vlast na Jadranu bila rezultat njemačke, a ne domaće ili međunarodne podrške.
Rimski ugovori ostaju tamna mrlja u historiji jugoistočne Evrope, primjer kako se politička trgovina teritorijem u ime ideologije može okrenuti protiv samih potpisnika. Pavelićev pokušaj da kompromisom sa Mussolinijem dobije međunarodni legitimitet pretvorio se u političku katastrofu i dodatno cementirao percepciju NDH kao marionetske tvorevine.
Historija je pokazala da nema stabilnosti bez suvereniteta, niti mira bez poštovanja volje naroda. Pavelićev potpis u Rimu bio je više od izdaje - bio je dokaz slabosti režima koji nije imao ni podršku naroda, ni stvarnu kontrolu nad vlastitim teritorijem.
