Dok svijet hipnotizirano posmatra razmjenu vatre između Tel Aviva i Teherana, u sjeni balističkih projektila i PVO sistema odvija se tektonska geopolitička promjena koju zapadni i izraelski stratezi, u svojoj aroganciji, potpuno previđaju.
Ono što se u medijima predstavlja kao "izraelska odmazda" ili "borba za opstanak", u hladnoj analizi realpolitike zapravo je spektakularan strateški autogol cionističkog režima. Ovaj rat nije put ka izraelskoj sigurnosti; to je katalizator za uspon jedine stvarne sile koje se Tel Aviv plaši – konsolidovanog sunijskog bloka predvođenog Turskom.
Pravi strateški cilj, onaj o kojem se u Washingtonu i Tel Avivu šapuće iza zatvorenih vrata, nikada nije bio samo razoreni Teheran. Stvarni cilj je discipliniranje i ekonomsko slamanje onoga što bi moglo postati jedini istinski geopolitički izazivač zapadno-izraelskoj hegemoniji: ujedinjeni sunitski potencijal. Međutim, paradoks trenutnog sukoba je u tome što Izrael, trošeći svoje resurse na Iran, zapravo uklanja glavnu prepreku turskoj dominaciji, stvarajući vakuum moći koji samo Ankara može popuniti.
Doktrina međusobnog iscrpljivanja: Put ka turskoj hegemoniji
Da bismo razumjeli dubinu izraelske greške, moramo pogledati širu sliku. Trenutna dinamika sukoba neumitno vodi ka iscrpljivanju tri regionalne sile: Irana, Izraela i zaljevskih monarhija (koje trpe ekonomske posljedice nestabilnosti). Iran se troši vojno i ekonomski, gubeći svoje "proxy" poluge. Izrael gubi auru nepobjedivosti, ekonomsku stabilnost i diplomatski kapital, postajući trajno ovisan o američkim donacijama. Saudijska Arabija i Zaljev troše milijarde na beskorisne sigurnosne garancije Zapada.
U toj jednačini, postoji samo jedna varijabla koja ostaje netaknuta, pa čak i ojačana – Turska.
Ako Turska ostane po strani, ne ulazeći direktno u sukob, ona će, matematičkom preciznošću, isplivati kao neosporni regionalni hegemon. Jedno drugo vuče: slabljenje perzijskog i cionističkog pola automatski znači jačanje turskog. Ankara to savršeno razumije. Turska strategija danas mora biti preslika njene strategije u Siriji: strpljivo čekanje. Kao što su u Siriji čekali da se svi akteri – od Asada, preko Rusa i Amerikanaca, do kurdskih separatista – iscrpe, da bi potom ušli i osigurali svoje interese, tako i sada Turska ne smije nasjesti na provokacije.
Izrael je svjestan ove opasnosti. Zato ćemo u narednom periodu svjedočiti intenzivnim pokušajima Mossada i zapadnih obavještajnih službi da po svaku cijenu uvuku Tursku u sukob, ili da isprovociraju direktan sraz između Ankare i Teherana. Cilj je jasan: spriječiti da Turska ostane jedina "suha" sila u moru u kojem se svi ostali dave. Turska ne smije nasjesti na tu igru. Njena najveća snaga trenutno je njena suzdržanost.
Iranska "Babaroga" i neminovnost izraelsko-iranskog saveza
Ono što gledamo nije samo uvod u rat protiv Irana, već traljava "priprema terena" za neutralizaciju potencijalne osovine Ankara – Rijad – Doha – Islamabad. Zapadni cilj je spriječiti da se turska vojna moć, zaljevski kapital i pakistanski nuklearni potencijal stope u jedinstven geopolitički (sunijski) organizam.
Da bismo dekonstruisali ovu igru, moramo shvatiti ulogu Irana. Za stratege u Tel Avivu i Washingtonu, Iran je decenijama bio "korisni neprijatelj": šiitska teokratija pod sankcijama, etnički i sektaški odvojena od većine muslimanskog svijeta, nesposobna da ujedini Ummet, ali dovoljno opasna da plaši Arape. Dokle god je fokus bio na Iranu, muslimanski svijet je bio podijeljen.
Međutim, ovdje dolazimo do najkontroverznije, ali geopolitički sasvim logične prognoze. Jačanje turskog-sunijskog bloka, koje je neminovno nakon što se Izrael i Iran međusobno izmrcvare, natjeraće ova dva smrtna neprijatelja u savez iz nužde. U svijetu realpolitike nema vječnih neprijatelja, samo vječnih interesa. Suočeni sa "neo-osmanskom" Turskom koja projicira moć od Libije do Kavkaza i od Balkana do Katara, oslabljeni Iran i izolovani Izrael bi mogli postati naredni saveznici. To je povratak na postavke prije 1979. godine, ali ovaj put diktiran strahom od sunitske dominacije.
Trumpov "reket" i prisilna eksproprijacija Zaljeva
U međuvremenu, dok se rakete ispaljuju, odvija se pljačka stoljeća. Dolazak Donalda Trumpa ili nastavak trenutne američke politike ne mijenja suštinu: Amerika ne nastupa kao mirotvorac, već kao utjerivač dugova. Trumpova doktrina "mira kroz snagu" zapravo je doktrina "zaštite kroz reket".
Eskalacija tenzija u Perzijskom zaljevu, misteriozne eksplozije na tankerima i stalna prijetnja ratom imaju jasnu ekonomsku funkciju: nametanje "ratnog poreza" na bogatstvo Zaljeva. Ova strategija vještački podiže premije osiguranja, cijenu kapitala i percepciju rizika za bilo kakvo poslovanje u Dohi, Rijadu ili Kuvajtu. Poruka je brutalno jasna: "Vaše blještave kule i vaše 'Vizije 2030' ne vrijede ništa bez naše zaštite."
Dugo godina se radilo na sabotiranju pokušaja Saudijske Arabije i drugih zaljevskih zemalja da diversifikuju svoje ekonomije. Zapad je želio da oni ostanu zarobljeni u naftnoj ovisnosti, jer dokle god su samo benzinska pumpa, oni su ranjivi.
Američka strategija dobija puni smisao kada se u obzir uzme sve vidljivija neovisnost SAD-a od bliskoistočne nafte, sa obzirom da je ova država već pola decenije najveći proizvođač nafte na svijetu. Energetska nezavisnost Amerikancima olakšava strategiju izolacionizma, za koju se mnogi stratezi preko atlantske bare zalažu, svjesni da će globalni sukobi upravo ovu državu najmanje oštetiti. Slično kao što su ih dva svjetska rata najmanje koštala, a i tajmirano uključenje u iste otvorilo prostor za stvaranje novog svjetskog poretka nakon što su se svi na evroazijskom masivu istrošili u iscprnim ratovima. SAD će, na sličan način kao i Turska, maksimalno iskoristiti svoj geografski položaj.
Uzevši navedeno u obzir, nisu isključene ni teorije koje nalažu da Washington namjerno svijet gura u haos kroz seriju kontrolisanih sukoba od kojih će zbog svoje geografske izolacije upravo SAD najviše profitirati. Da ovdje budemo jasni do kraja. Ne koristi samo Izrael SAD, koristi i SAD Izrael za svoje geopolitičke ambicije, a upravo u toj ambiciji im je Ankara nezaobilazan faktor sa svojim kapacitetima koje su mudro gradili zadnje dvije decenije. Upravo ove realnost na najbolji način objašnjava blagonaklon odnos Washingtona prema Ankari, koja šokira i sam cionistički lobi.
Još perfidniji cilj je prisilni bijeg kapitala (capital flight). Stvaranjem atmosfere straha u Zaljevu, stotine milijardi dolara traže "sigurne luke". Novoformirani 'izraelocentrični' savez želi taj novac usmjeriti u IMEC koridor (Indija-UAE-Izrael-Evropa), odnosno u infrastrukturu pod kontrolom Izraela, Grčke i SAD-a. Abrahamov sporazum 2.0 nije nikakav mirovni ugovor, već ultimatum za predaju ekonomskog suvereniteta, gdje Arapi finansiraju vlastitu okupaciju. Međutim, i ovaj plan bi se mogao vrlo lahko izjaloviti, te financijska akumulacija Zaljeva, umjesto Londona i New Yorka, bi mogla završiti u Istanbulu.
Turska: Jedina stvarna sigurna luka i bijeg kapitala
Međutim, u izraelskoj jednačini postoji fatalna greška strateškog proračuna. Kapital je možda plašljiv, ali nije glup. Zaljevski monarsi se nalaze pred egzistencijalnim izborom. Ako nastave vjerovati američkim garancijama, završiće kao finansijski vazali, sa ispražnjenim fondovima (Sovereign Wealth Funds) i suverenitetom iznajmljenim izraelskim sigurnosnim firmama. Vidjeli smo na primjeru zamrzavanja ruskih sredstava da zapadne banke više nisu "sigurne luke" za kapital koji ne sluša političke diktate Washingtona. Nisu sigurne na sličan način kao što to nisu ni američke baze koje su trebale da služe kao odbrana od iranskih raketa.
Jedina logična, geostrateški opravdana destinacija za bijeg arapskog kapitala je Turska.
Zašto Turska? Zato što je Ankara jedina regionalna sila koja posjeduje tvrdu moć (hard power), kao i održiv politički i ekonomski model, sposobnu da fizički i politički zaštiti taj kapital. Turska baza u Kataru nije samo vojna ispostava; ona je proof of concept – dokaz da turska vojska može spriječiti prevrat i zaštititi suverenitet jedne zaljevske države kada to Amerika odbije učiniti. Ovo se potvrdilo nakon zadnje blokade Katara od strane susjednih zaljevskih monarhija.
Spajanje zaljevskog kapitala sa turskom vojnom industrijom stvorilo bi imunološki sistem koji Zapad ne bi mogao probiti. Zamislite savez u kojem Saudijska Arabija i Katar osiguravaju neograničena finansijska sredstva, Turska donosi naprednu vojnu industriju, NATO standarde i stratešku dubinu, a Pakistan nudi nuklearni kišobran. To je košmar za Tel Aviv.
Izrael ovim ratom zapravo gura arapski kapital u Tursku. Nestabilnost u Zaljevu čini Tursku, uprkos njenim inflatornim problemima, oazom stabilnosti realne ekonomije i industrijske proizvodnje. Turska nudi industrijsku bazu; Zaljev nudi likvidnost koja je Turskoj nasušno potrebna za stabilizaciju lire. To je simbioza iz koje se rađa supersila.
Buđenje ili nestanak: Abrahamov sporazum kao omča
Trumpov i Netanyahuov plan za Bliski istok treba čitati kao ultimatum binarnog izbora. Nudi se opcija A: Potpuna integracija u prošireni Abrahamov sporazum, što de facto znači da Izrael postaje tehnološki i sigurnosni hegemon regije, dok Arapi postaju bankomati cionističkog projekta, što je svima postalo jasno nakon zadnjih dešavanja. Opcija B je status parije – asimetrični napadi i unutrašnja destabilizacija.
Poseban fokus ovog pritiska je presijecanje finansijsko-vojne veze između Turske, Katara i Kuvajta. Zato se godinama "iranska prijetnja" održavala u životu. Ona je služila kao strašilo koje tjera arapske prijestolnice u zagrljaj Tel Aviva i Washingtona. Ali sada, kada Izrael uništava to 'strašilo', on uklanja razlog za arapsku poslušnost. Jedna velika iluzija je pred svojim osipanjem.
Nalazimo se na historijskoj prekretnici. Operacija koju Izrael vodi je strateška greška epskih razmjera. Oni grade vlastitu noćnu moru. Umjesto "Novog Bliskog istoka" pod izraelskom čizmom, oni krče put regiji u kojoj im više neće trebati Iran da Sunije gura u zagrljaj Abrahamovog sporazuma, jer će Sunije biti gurnute jedni drugima.
A da li će se ova prilika adekvatno iskoristiti, sada je isključivo na samim Sunijama. Ako Ankara ostane strpljiva, a Rijad i Doha shvate da im je jedini stvarni štit na Bosforu, a ne na Potomacu, svjedočićemo kraju jedne i početku druge ere. Izrael u ovom trenutku, zaslijepljen taktičkim uspjesima, ne vidi da strateški gubi rat. Jedini izlaz iz sve nepovoljnijeg regionalnog ambijenta je provociranje sukoba između Irana i Turske.
