Potencijalna ili stvarna blokada Hormuškog moreuza kao jednog od ključnih svjetskih energetskih koridora, direktno utiče na rast cijena nafte i transporta, što se neminovno prelijeva i na domaće tržište.
Bosna i Hercegovina, kao mala i uvozno zavisna ekonomija, ponovo se nalazi pred ozbiljnim izazovima uslijed globalnih poremećaja.
Potencijalna ili stvarna blokada Hormuškog moreuza kao jednog od ključnih svjetskih energetskih koridora, direktno utiče na rast cijena nafte i transporta, što se neminovno prelijeva i na domaće tržište. U takvim okolnostima, pitanje državne intervencije, posebno kroz mjere ”zaključavanja cijena“, postaje tema ekonomske i političke rasprave.
Naime, Odgovor na pitanje da li Bosna i Hercegovina uopšte ima kapacitet da kontroliše ulazne parametre troškova je negativan. Kao zemlja koja gotovo u potpunosti zavisi od uvoza energenata i robe široke potrošnje, BiH ne može uticati na globalne cijene goriva, transporta niti sirovina. Upravo zbog toga, svako administrativno ograničavanje cijena na domaćem tržištu predstavlja intervenciju koja je u suprotnosti sa osnovnim principima tržišne ekonomije.
Fiksiranje cijena može kratkoročno djelovati kao zaštitna mjera za građane, ali dugoročno stvara ozbiljne poremećaje od nestašice, preko smanjenje ponude do demotivacije privrednih subjekata. Privatne kompanije, osnovane u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, imaju legitiman cilj što jeste ostvarivanje profita. Miješanje države u njihovo poslovanje, bez jasne strategije i kompenzacijskih mehanizama, može dovesti samo do urušavanja tržišta.
Dodatni problem predstavlja evidentna slaba koordinacija između Ministarstva trgovine i Ministarstva socijalne politike i zaštite. Umjesto sistemskog pristupa, svjedočimo parcijalnim i često populističkim mjerama koje ne prave razliku između onih kojima je pomoć zaista potrebna i onih koji mogu podnijeti tržišne cijene.
Posebno zabrinjava činjenica da ne postoji centralni registar socijalno ugroženih građana koji bi omogućio ciljanu pomoć. Uvođenje kartica za subvencionisanu kupovinu osnovnih životnih namirnica moglo bi biti efikasno rješenje, ali samo ako bi bilo zasnovano na preciznim i transparentnim podacima. Bez toga, dolazimo u apsurdnu situaciju da svi građani bez obzira na ekonomski status imaju isti tretman, što je i ekonomski neefikasno i socijalno nepravedno.
Postavlja se i pitanje da li su ovakve mjere zaista usmjerene ka pomoći najugroženijima ili su prvenstveno politički motivisane? U društvu gdje su izborni ciklusi česti, a ekonomske reforme spore, nije neosnovano sumnjati da se kratkoročne mjere koriste za prikupljanje političkih poena, umjesto za rješavanje suštinskih problema.
U tom kontekstu, otvara se dilema da li je vrijeme da država aktivira robne rezerve i eventualno uspostavi vlastite prodajne kanale za osnovne životne namirnice? Takav model bi mogao imati smisla u vanrednim okolnostima, ali nosi i značajne rizike, od neefikasnosti državnog upravljanja do narušavanja konkurencije na tržištu.
Alternativa bi bila da država prestane sa širokim administrativnim intervencijama i fokusira se na ciljanu socijalnu politiku. To podrazumijeva uspostavljanje centralnog registra ugroženih, uvođenje vaučera ili kartica za pomoć, te jačanje institucionalne saradnje. Na taj način bi se zaštitili oni kojima je pomoć najpotrebnija, bez narušavanja tržišnih principa.
U vremenu globalnih kriza, poput blokade Hormuškog moreuza, Bosna i Hercegovina ne može kontrolisati vanjske šokove, ali može i mora unaprijediti vlastite mehanizme odgovora, ako je cilj ekonomska racionalnost, a ne politički oportunizam.
