U novopazarskom selu Lukocrevo, gdje žive Srbi i Bošnjaci, glavna tema nisu razlike. Mještani najčešće govore o putu. Ne o metaforičkom, nego o pravom, zemljanom, izrovanom makadamu koji spaja džamiju i manastir, Srbe i Bošnjake, prošlost i budućnost.
U središtu te priče su iguman Gavrilo i imam Džemil Destanović, dvojica vjerskih autoriteta koji su, umjesto da se zatvore u okvire svojih bogomolja, odlučili da djeluju zajedno, za dobrobit čitavog sela.
Put, kažu, znači život. Jer ovdje, gdje žive i muslimani i pravoslavci, asfalt nije samo olakšica, on je obećanje da selo neće ostati prazno.
Naizgled obična inicijativa za izgradnju puta prerasta u snažnu poruku zajedništva i uzajamnog poštovanja.
– Put je žila kucavica opstanka jednog naroda – kaže imam Džemil efendija Destanović, stojeći pred bijelom džamijom koja se gradila više od deset godina, zahvaljujući upornosti mještana, donacijama iz Sandžaka, Srbije i dijaspore.
Iguman manastira donirao za asfaltiranje puta do džamije
Od oktobra, kada je džamija svečano otvorena, život se u Lukocrevo polako vraća. Ali dolazak do nje, naročito zimi, pravo je iskušenje.
– Malo jača kiša i odmah kanali, rupe. Leti — prašina toliko da ne možemo otvoriti prozor. I onda, umesto svežeg vazduha, udišemo oblake prašine – priča Destanović.
Selo je od centra Novog Pazara udaljeno osam kilometara, a džamija još 2,5 kilometra od najbližeg asfalta. Od tog puta, asfaltirano je svega 700 metara. Ostaje skoro dva kilometra makadama.
Manastir iz 15. Vijeka, isti problem, isti cilj
Na drugom kraju istog puta, skriven u zelenilu, stoji manastir Svete Varvare iz 15. vijeka, podignut u vrijeme Nemanjića, danas metoh manastira Đurđevi Stupovi. Iguman, protosinđel Gavrilo, pokazuje temelje i zidine u fazi arheoloških istraživanja.
– Put je neophodan — ne samo za vernike, nego i za turiste. Ovaj manastir je deo kulturne celine Stari Ras sa Sopoćanima, pod zaštitom svetske kulturne baštine UNESKO. Verski turizam je glavni adut Novog Pazara, a do ovde se teško dolazi – objašnjava Gavrilo.
Arheolozi već osam godina pažljivo otkrivaju slojeve istorije. Plan je da se do 2027. godine započne konzervacija crkve i konaka. Ali, bez pristojnog puta, ni vjernici ni posjetioci neće lako dolaziti.
Simbolična donacija, a veliko djelo
Iako su i manastir i džamija u istom problemu, iguman je bez razmišljanja odlučio da se prvo pomogne džamiji.
– Efendija mi je rekao da više ne mogu da čekaju, da bar parterno uređenje završe. Rekao sam, nema problema. Dali smo skromno koliko možemo. Nisam želeo da se to medijski objavljuje, ali efendija je insistirao. I dobro je da jeste, jer je to pokrenulo širu priču o asfaltiranju puta i do džamije i do manastira – priča iguman Gavrilo.
Vijest o tome da pravoslavni iguman daje novac za uređenje džamije obišla je društvene mreže, izazvala stotine komentara i hiljade dijeljenja. U vrijeme kada vijesti često donose podjeljenost, ova priča donijela je najpozitivnije reakcije.
Selo koje pamti bratsku pomoć i u ratu
Destanović podsjeća da su u Lukocrevu ljudi “od pamti veka” živjeli u slozi.
– Čak i u ratu, jedni su skrivali porodice drugih. Naše selo je poznato po bratskoj ljubavi i slozi. Zato i ova akcija nije čudo, to je samo nastavak onoga što ovde oduvek postoji – kaže.
Glas mještana – ‘Bez puta nema života’
Avdo Ćosović se sjeća kako je nekada u selu bilo tridesetak kuća.
“Sve se iselilo zbog puta. Deca su blatnjavim stazama išla kilometrima do škole, zimi po snegu do kolena. Ovde sve raste, zemlja je rodna, ali bez puta narod odlazi”, priča on.
Tomo Stefanović dodaje: – Gde ima naroda, mora biti i put. Nama u selu ima i bolesnih, i starijih, i socijalno ugroženih. Kada padne jaka kiša, voda nosi sve. Put se ne može odbraniti. Ako hoćemo da selo živi, put je prvi korak.
Put koji može postati simbol
Ova zajednička inicijativa imama i igumana, podržana od oba naroda u selu, postala je simbol suživota u Novom Pazaru.
– Ovo je prilika da pokažemo šta nas spaja, a ne šta nas razdvaja. Put do džamije i manastira je put do srca ovog sela – kaže imam Destanović.
U vremenu kada se razlike često koriste kao razlog za razdvajanje, Lukocrevo pokazuje da one mogu biti temelj za saradnju. I da je moguće, kao što to danas čine imam Destanović i iguman Gavrilo, raditi rame uz rame – ne zato što to neko traži, već zato što je to ljudski i ispravno.
Sada ostaje pitanje, hoće li lokalne vlasti, država i dobri ljudi prepoznati važnost ovog puta? Jer, ako se asfalt položi, možda će Lukocrevo ponovo biti puno dječjeg smijeha, zvona i ezana koji se čuju zajedno.
