- Ponovo sam operisao tu djecu, kao i dvije medicinske sestre. Na takve situacije ne možete se pripremiti. Ne postoji škola koja vas može naučitikako operisati dok granate padaju oko vas - navodi Gavrankapetanović.
Drugog maja 1992. godine, Sarajevo je doživjelo jedan od najtežih i najpresudnijih dana u svojoj historiji. Na Skenderiji se vodila ključna bitka za odbranu glavnog grada i cijele Bosne i Hercegovine.
Jedinice tadašnje JNA pokušale su zauzeti zgradu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Gorjeli su tramvaji na Skenderiji, zapaljena je Glavna pošta na Obali, granate su padale po Titovoj ulici, dok su se stotine građana zatekle na ulicama u trenutku kada je napad počeo.
Tog 2. maja, prije 34 godine, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, danas direktor Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, bio je mladi ljekar na Ortopediji Kliničkog centra u Sarajevu.
- Bio sam dežurni. Taj 2. maj ostat će urezan u moje sjećanje dok god budem živ. Te slike nikada neće izblijediti. Kako vrijeme prolazi, ne zaboravljam detalje – naprotiv, svakim danom prisjećam se sve više. I neka je tako, jer nikada ne smijemo zaboraviti ni 2. maj ni agresiju na Bosnu i Hercegovinu - kaže dr. Gavrankapetanović.
Uoči rata, na Koševu je radilo 40 ortopeda i 40 traumatologa. Do kraja rata ostalo ih je tek dvadesetak.
- U samo nekoliko dana veliki broj hirurga napustio je Koševo. Iza sebe sam tada imao četiri ili pet godina iskustva na hirurgiji. To je period kada imate snagu i znanje, ali vas zbunjuje sve ono što se dešava oko vas. Iz dana u dan kolega je bilo sve manje, a ranjenih sve više. Bolnica je bila prepuna - prisjeća se Gavrankapetanović.
Radilo se u smjenama od po tri ljekara, ali kada bi broj ranjenih naglo porastao, dolazili su svi koji su bili u mogućnosti.
- To je bio onaj istinski duh Sarajeva - navodi Gavrankapetanović.
Do 11 sati tog 2. maja bilo je relativno mirno, tek uz povremene detonacije. A onda je uslijedio potpuni haos.
- U vrlo kratkom roku primili smo 118 povrijeđenih. Najveći teret podnijele su Traumatologija i Ortopedija. U prijemnoj ambulanti sa mnom je radila sestra Emilija. Pogledali smo se kada je odjednom pristigao toliki broj ranjenih, dok je i sama klinika bila pod granatama. Imao sam osjećaj kao da radimo u pokretnoj sobi – sve se neprestano treslo. Kao zemljotres koji ne prestaje - priča dr. Gavrankapetanović.
Među ranjenima bio je i mladić povrijeđen kod kina Radnik.
- Tada sam prvi put vidio razornu snagu blastpovrede – povrede nastale usljed eksplozivnog udara, bez vidljive vanjske rane. Nije se ni sjećao šta mu se dogodilo. Krv mu je tekla iz nosa i ušiju - sjeća se Gavrankapetanović.
Taj dan i noć medicinsko osoblje radilo je bez prestanka. Predvečer su operacione sale nakratko prestale podrhtavati, ali pravi izazovi tek su slijedili. Narednih dana u bolnicu je svakodnevno pristizalo između 30 i 40 ranjenih. Bez struje, vode, lijekova, zavojnog materijala i osnovne medicinske opreme, ljekari su radili u gotovo nemogućim uslovima.
- Na studiju učite tehnike, učite kako pomoći pacijentu. Ali niko vas ne može pripremiti za situaciju u kojoj imate stotinu teško ranjenih ljudi, djecu među njima, otkinute dijelove tijela, a vi morate ostati profesionalni. Trudite se, jer tako najbolje pomažete, ali ne možete ostati emotivno isključeni. Sve vaše je tu, sve se događa pred vašim očima - navodi Gavrankapetanović.
Uprkos svemu, rezultati sarajevskih ljekara bili su izvanredni.
Ističe da su građane Sarajeva liječili, ne samo medicinski, nego i srcem.
- Vjerujem da je upravo ta količina ljubavi pomagala. U uslovima u kojima niste imali ni lijekove, ni dovoljno krvi, ni fiksatore, ni svjetlo, pa čak ni vode da se napijete, činili smo ono što je izgledalo nemoguće - kaže Gavrankapetanović.
Iskustvo ratne hirurgije iz Sarajeva kasnije je postalo predmet stručnih analiza i predavanja širom svijeta. Gavrankapetanović i njegove kolege svoja su iskustva prenosili na međunarodnim kongresima, gdje su nailazili na duboko poštovanje. Na jednom predavanju u Edinburgh, kojem su prisustvovali vodeći svjetski stručnjaci, zajedno s dr. Šukrijom Đozićem predstavio je iskustva sarajevske ratne hirurgije.
- Kada smo završili izlaganje, predsjedavajući je ustao i zamolio nas da sjednemo na binu, na mjesta rezervisana za najuglednije goste. Bilo mi je neprijatno. Tada mi je Šukrija šapnuo: ‘Ismete, nemoj imati tremu. Samo se sjeti šta smo preživjeli’ - podijelio je svoja sjećanja Gavrankapetanović.
Slična priznanja stizala su i iz Heidelberga, Praga, Bologne... Posebno mu je ostala u sjećanju rečenica jednog uglednog evropskog ortopeda iz Bolognae.
„Dok smo mi mirno spavali i živjeli svoje živote, vi ste u Sarajevu čuvali čast ortopedije i čast hirurške profesije, liječeći ljude u nemogućim uslovima.“
Jedan od najpotresnijih trenutaka dogodio se na dječijem odjeljenju Ortopedije. Nakon što su operisali dvoje ranjene djece i smjestili ih u sobu, granata je eksplodirala na drvetu ispred odjeljenja. Djeca su ponovo ranjena, zajedno s dvije medicinske sestre.
- Ponovo sam operisao tu djecu, kao i dvije medicinske sestre. Na takve situacije ne možete se pripremiti. Ne postoji škola koja vas može naučitikako operisati dok granate padaju oko vas - navodi Gavrankapetanović.
Danas, s vremenske distance, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović na te godine gleda s tugom, ali i s ponosom.
- Ako sam ikada u životu uradio nešto zaista vrijedno, onda su to bile te četiri ratne godine. Toliku količinu dobra i pomoći ljudima ne pruža svakoj osobi život. Mi smo imali sreću da smo učili od velikih učitelja. Kao što je rekao Newton: ‘Vidio sam dalje zato što sam stajao na ramenima divova.’ A Hipokrat “Samo rat može roditi hirurga - kazao je na kraju prof. dr. Ismet Gavrankapetanović.
