Razgovarao: Amir Husrep
Internet nudi rastući broj platformi za komunikaciju.
Viber, WhatsApp, Signal, Telegram, neke su od najpoznatijih.
WhatsApp je, nakon najave da će Facebook preuzeti podatke korisnika te mreže, pretrpio ogromne gubitke.
Kvalitet aplikacija
Desetine miliona ljudi opredijelile su se za konkurentski Signal i Telegram.
Dr. Jasmin Azemović, šef je za informacijsku sigurnost (CISO) u firmi Mistral u razgovoru za politicki.ba analizira svaku od ovih praltformi i odgovara na posebno bitno pitanje sugurnosti popularnih aplikacija.
On je univerzitetski profesor aktivan u područjima baza podataka, kibernetičke sigurnosti, privatnosti, digitalne forenzičke analize i Microsoft Data Platform-MVP.
Ko su vlasnici današnjih najpopularnijih aplikacija za komuniciranje?
- Prije nego što odgovorim na ovo pitanje potreban je manji kontekst kako bi čitaoci vidjeli širu i jasniju sliku.
Priča oko aplikacija za komuniciranje je krenula mnogo ranije, a ne sa pojavom smartphone uređaja.
Korisnici interneta sa kraja 90-tih prošlog stoljeća će se sigurno sjetiti popularnog ICQ programa, dok je sa početkom novog milenija došao tada popularni Windows Messenger, a kasnije poznat po nazivom Windows Live Messenger. Već tada su velike kompanije za razvoj softverskih rješenja, kao što su Microsoft i Yahoo, prepoznale taj segment tržišta.
Naravno tu se nalazio i niz manje poznatih imena.
Međutim, u jednom periodu između 2005. i 2010. godine dolazi do stagnacija razvoja i pada popularnosti aplikacija za komunikaciju (čak potpunog nestanka pojedinih) i popularizacije socijalnih mreža kao što su Myspace i Facebook.
Socijalne mreže, Facebook posebno, su u tome trenutku definitvno preuzele primat u svakom segmentu online socijalizacije korisnika.
Međutim, popularizacijom smartphone uređaja, fokus se ponovo stavlja na komunikaciju koja treba biti jednostavna kao i slanje SMS poruke, ali i da sadrži pojedine elemente socijalnih mreža.
Tada dolazi do pojave aplikacija/servisa kao što su: WhatsApp, Viber, Telegram i Signal. U samim početcima, iza svake aplikacije su se nalazila manje poznata imena pojedinaca ili firmi koje su napravile inicijalne verzije.
Tako recimo, prva verzija Vibera je razvijena 2010. u Izraelu pod okriljem kompanije Viber Media, koju je 2014. kupila Japanska internacionalna firma Rakuten u čijem okviru se nalazi i danas.
WhatsApp je razvijen u USA ,firma WhatsApp Inc, da bi ga također 2014. kupio Facebook.
Od samog početka je radio kao nezavisan entitet unutar Facebook servisa.
Međutim, matična kompanija trenutno radi na konsolidaciji svojih komunikacijskih usluga, a WhatsApp je jedan od njih.
Telegram su 2013. predstavila braća Nikolai i Pavel Durov. Osnovali su firmu Telegram Messenger Inc. čije sjedište je trenutno u Dubaiju odakle se vode sve operacije. Trenutno niko od „velikih“ imena nije vlasnik ovog servisa.
Signal radi na principu neprofitne fondacije tj. sva potrebna sredstva neophodna za razvoj i održavanje se prikupljaju kroz donacije.
Temelji nisu komercijalni i klasični poslovni model zarade kroz korisničke aktivnosti nije moguć, što je iz ugla privatnosti dobra startna pozicija.
Na kraju, ne zaboravimo i Facebook Messenger koji je djelimično duboko integriran u samu socijalnu mrežu, dok sa druge egzistira i kao zasebna aplikacija.
Da sumiramo ovaj dio, vlasnici danas najpopularnijih aplikacija za razmjenu poruka su velike firme, one manje poznate, pa sve do fondacija.
Svi imaju veliku bazu korisnika koja se mjeri stotinama miliona.
Pitanje sigurnosti
Koja je od njih najsigurnija i zašto?
- Pitanje sigurnosti i privatnosti se često dovodi u istu ravan, ali se u osnovama radi o različitim elementima. Softver može biti prilično siguran, ali da je korisniku prilikom korištenja uskraćena privatnost. Moj odgovoru će biti fokusiran u pravcu privatnosti.
Kao i u prvom pitanju, potreban je manji kontekst. Kada posmatramo: WhatsApp, Viber, Telegram i Signal, svaka od navedenih u svome opisu navodi da poštuje prava korisnika na privatnost.
Međutim, kada se malo detaljnije pogleda „Ugovor o licenci“, to i nije baš tako.
Naravno, ovo je mjesto gdje 99 odsto korisnika kaže „DA“, a bez da je svjesno šta to zaista znači.
Drugi termin koji se često koristi jeste „end-to-end“ enkripcija.
Bez da ulazimo previše u tehničke detalje, to znači da samo strane koje razmjenjuju poruke mogu da pročitaju sadržaj i više niko (čak niti kompanija koje stoje iza aplikacija).
w
