Paradoks je da se u takvom ambijentu, gdje nedostaje strateških planova razvoja, kiosci pojavljuju gotovo na svakom koraku, kao gljive poslije kiše, s razlikom što gljive ipak imaju neku prirodnu logiku rasta.
Na adrese svih sarajevskih općina otišli su upiti o broju postavljenih kioska na području općine i broju poslovnih prostora koji zjape prazni
Ako ništa drugo, imat ćemo i službenu potvrdu onoga što se već godinama vidi golim okom, samo što će ovaj put haos biti uredno tabeliran. Ovi podaci, kada pristignu, pokazaće stvarnu sliku haosa koji govori sve o neplanskom razvoju grada. Naravno, pod uslovom da nekoga zaista zanima šta ti podaci govore, a ne samo da se još jednom konstatuje očigledno, prenose Vijesti.ba
Sporo se usvajaju regulacioni, urbanistički i prostorni planovi, a bez tih dokumenata teško je govoriti o sistemskom upravljanju prostorom, iako to, očigledno, ne sprječava da se prostor svakodnevno “upravo tako” i uređuje.
Paradoks je da se u takvom ambijentu, gdje nedostaje strateških planova razvoja, kiosci pojavljuju gotovo na svakom koraku, kao gljive poslije kiše, s razlikom što gljive ipak imaju neku prirodnu logiku rasta.
Istovremeno, brojni općinski poslovni prostori ostaju prazni mjesecima, pa i godinama, valjda čekajući bolja vremena ili hrabriju administraciju.
Umjesto da gradske i općinske vlasti prioritet daju oživljavanju tih prostora, podsticanju malih i srednjih preduzetnika da otvore radnje u postojećim objektima i time vrate život gradskim ulicama, često se bira jednostavniji put, izdavanje saglasnosti za postavljanje kioska na javnim površinama.
Takva praksa otvara ozbiljno pitanje ekonomske logike i javnog interesa. Kada općina izdaje dozvolu za kiosk na javnoj površini, a istovremeno ima prazne poslovne prostore u svom vlasništvu, ona ne samo da stvara konkurenciju sama sebi, nego i demonstrira neefikasan model upravljanja svojim resursima.
Time se indirektno podstiče nepopunjavanje postojećih poslovnih kapaciteta. Otvara se i pitanje zakonitosti u situacijama gdje postoje usvojeni regulacioni planovi. Ako planom određene zone nisu predviđene lokacije za kioske, postavlja se logično pitanje kako i na osnovu čega se oni naknadno pojavljuju na tim mjestima ili su planovi tu više kao sugestija nego kao pravilo?
Umjesto ad hoc rješenja, Sarajevo bi, barem u teoriji, trebalo krenuti obrnutim putem: usvojiti planove, napraviti analizu stvarnih potreba za kioscima i paralelno razviti politiku koja će stimulisati zakup postojećih poslovnih prostora.
Tek tada bi javna površina bila korištena kao dopuna urbanog života, a ne kao zamjena za neiskorištene gradske resurse – što bi, za promjenu, bio znak da grad ima plan, a ne samo improvizaciju koja se dobro snalazi sama sa sobom.
