Dok je Sarajevo godinama bilo pod opsadom, bez struje, vode i hrane, bogati stranci su u ubijanju civila pronalazili "zabavu". "Sarajevo safari" ostat će upamćen kao jedan od najmračnijih i najmorbidnijih fenomena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Simbol brutalnosti koji i danas otvara pitanja odgovornosti, šutnje i nekažnjenih ratnih zločina.
Priču o "Sarajevo safariju" u fokus javnosti ponovo je vratio bivši bosanski vojni obavještajac i dugogodišnji saradnik portala Radiosarajevo.ba Edin Subašić. Osim njega u javnosti o ovoj temi otvoreno pričaju i hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić i Čedomir Stojković, ugledni beogradski advokat.
Stojković je za portal Radiosarajevo.ba govorio o "Sarajevo safariju", srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i režimu u Srbiji.
Radiosarajevo.ba: Kada ste prvi put čuli za "Sarajevo safari" i koji su Vas konkretni navodi ili informacije naveli da se ozbiljnije zainteresujete za ovu temu?
Stojković: Za "Sarajevo safari" sam se prvi put zainteresovao kada sam čuo za njega, to je bilo ako se dobro sjećam prije godinu do godinu i po dana. Kada je Tužilaštvo u Milanu započelo istragu potvrđene su moje sumnje koje su do tada postojale. Od tog trenutka sve je postalo logično, kockice su se posložile, naročito u kontekstu učešća aktuelnog predsjednika Srbije u tom zločinu koji je bio na lokacijama tokom rata i opsade Sarajeva na mjestima koja su označena kao mjesta odakle se vršio taj lov na ljude.
Nije bilo teško sklopiti kockice i shvatiti da njegova uloga u tome postoji. Sada je samo pitanje kakva je ta uloga. Da li je riječ o prstu na obaraču ili je njegova uloga bila da bude prevodilac Italijanima kako bi mogli komunicirati tokom zločina ili je u pitanju logistička uloga u organizovanju prijevoza, ili neka druga uloga ili pak kombinacija sve tri. To je jedino pitanje koje ostaje otvoreno.
Radiosarajevo.ba: Koji dokaz smatrate do sada najkonkretnijim u povezivanju Aleksandra Vučića sa slučajem "Sarajevo safari"?
Stojković: Za mene su trenutno najvažniji dokazi sljedeće činjenice: Prvo, on je bio na mjestu događaja u jedinici Slavka Aleksića koja je kontrolisala to područje. On je morao najmanje znati šta se tu događa i imao je dužnost da prijavi taj težak zločin, što ipak nije učinio.
Drugi dokaz jeste činjenica da je kada se vratio sa položaja oko Sarajeva, došao u Beograd i postao generalni sekretar Srpske radikalne stranke, dakle prvi operativac te stranke. Subašić je iznio podatak da su prilikom saslušavanja dobrovoljaca srpske radikalne stranke koji su bili zarobljeni od strane Armije BiH, ti dobrovoljci saopštili da su došli organizovano autobusima zajedno sa Italijanima. Autobuse je organizovao generalni sekretar stranke jer je to bila njegova dužnost.
Kada generalni sekretar Srpske radikalne stranke organizuje autobuse sa dobrovoljcima, on zna svakog ko ulazi u autobus jer je njegova odgovornost da se u njemu nađu samo oni koji trebaju biti tu. Ako su u tim autobusima bili i Italijani koji su išli iz Beograda za Sarajevo Aleksandar Vučić je bio taj koji je to organizovao. Ako je on organizovao prijevoz Italijana, to znači da je obezbijedio logistiku njihovog dolaska i morao je znati razlog njihovog putovanja. Svaka informacija koju je dobrovoljac kasnije ispričao na saslušanju u Bosni sigurno je bila poznata i njegovom šefu, Aleksandru Vučiću.
Prema tome organizovanje logistike za krivično djelo predstavlja pomaganje ili saučestvovanje u tom djelu. Smatram da je, u najmanju ruku, njegova uloga bila pomaganje da se krivično djelo ostvari.
Radiosarajevo.ba: Koje su po Vašem mišljenju ključne osobe povezane s Vučićem i slučajem "Sarajevo safari" i ko je među njima još živ, s obzirom da je zloglasni četnički vojvoda Slavko Aleksić mrtav?
Stojković: Trenutno zaista nemam podatke o svim ljudima koji su bili u toj jedinici. Postoje osobe koje se time bave na višem nivou nego što se ja bavim. Moj cilj je bio samo da podignem sumnju i da privolim tužilaštvo i javnost da počnu razmišljati o tom zločinu i polako ga istražuju.
U to vrijeme sam imao oko deset, jedanaest godina, a svi ljudi koji su tada bili aktivni učesnici danas su ili stari ili preminuli. Vojislav Šešelj je živ i sigurno zna sve što se događalo, ali on nije osoba koja bi o tome govorila. Vidjeli smo da je on neko ko bi štitio Vučića i pokušao sakriti tragove da njegov politički sin ne bi stradao u vihoru istraga.
Sigurno da tih ljudi još uvijek ima, ali ko su oni... to samo oni koji su pratili događaje znaju: ko je dolazio, ko je učestvovao, koja su imena. Postoji mnogo video snimaka i fotografija na kojima je Vučić snimljen sa drugim ljudima. Neko od tih ljudi sigurno je i danas živ i mogao bi biti dostupan za istragu.
Radiosarajevo.ba: Na temelju kojih dokaza ili indicija bi Aleksandar Vučić mogao biti procesuiran u vezi sa slučajem "Sarajevo safari"?
Stojković: Ako bi se prikupili jasni dokazi da se može pokrenuti krivični postupak protiv lica koja su zaista plaćala i povlačila obarač, svako ko je na bilo koji način pomagao ili doprinosio tom krivičnom djelu mogao bi biti procesuiran, bilo kao saučesnik-pomagač, bilo kao saučesnik-prikrivač.
Prikrivanje krivičnog djela je samo po sebi krivično djelo, a davanje logistike da se krivično djelo izvrši također predstavlja krivično djelo. On je mogao pomagati krivičnom djelu tako što je lično vodio Italijane dok je bio prisutan. Oni koji su ga nespretno branili tvrdeći da je dolazio kao prevodilac nisu u pravu. Vučić nije mogao biti prevodilac između Srba i Bošnjaka nego eventualno između Srba i Italijana. To je prva tačka na temelju koje bi mogao odgovarati.
Druga tačka jeste što je godinama prikrivao teško krivično djelo i težak zločin, nikome ga nije prijavio, iako je imao dužnost da to učini, posebno s obzirom na poziciju predsjednika Republike, koja podrazumijeva da nijedno krivično djelo ne može biti prećutano.
Treća tačka jeste što je organizovao autobuse u kojima su Italijani dolazili i bili prevoženi što znači da je on jedan od organizatora "Sarajevo safarija". On je s obzirom na to da se za "Sarajevo safari" plaćalo i da su oni putovali autobusima srpske radikalne stranke morao znati da plaćanje ne ide tek nakon izvršenja, već unaprijed ili barem djelimično unaprijed. Neko je morao uzeti taj novac, a ta osoba mora biti pouzdana i odgovorna za finansije stranke, a to je posao generalnog sekretara stranke.
Radiosarajevo.ba: Kako komentarišete kontinuitet Aleksandra Vučića u političkom režimu od 1990-ih i prisustvo ratnih zločinaca u medijima, poput nedavnog događaja na Informeru?
Stojković: Desilo se ono što je zapravo bilo i logično da se desi. Kada za predsjednika izaberete osobu koja je tokom devedesetih godina vodila eskalatornu ratnu politiku mržnje, onda ta osoba po dolasku na vlast najprije cjelokupni sistem prilagođava sebi, svojim uvjerenjima i vlastitom pogledu na svijet. Na ključne pozicije postavlja ljude koji dijele takav vrijednosni okvir, a zatim kroz institucije, mijenja i samo društvo, medije i javnu sferu u cjelini, prema sopstvenim mjerilima.
Njegov politički i moralni okvir najbolje se vidi u činjenici da je kao zastupnik u najvažnijoj instituciji jedne države, parlamentu javno izjavio da "za jednog Srbina treba ubiti sto muslimana". Nije rekao sto muslimanskih vojnika, nego sto muslimana. To podrazumijeva i muškarce i žene, i djecu i starce... Neograničeno i neselektivno ubijanje kao čin osvete. Kao što smo vidjeli upravo se takva logika kasnije i materijalizirala u Srebrenici i na drugim mjestima.
Time je svojim tadašnjim javnim nastupima unaprijed dao moralno i političko opravdanje svima koji su te zločine počinili, ali i onima koji su ga slušali. Svako ko je pratio njegove govore u parlamentu Srbije, a on je u to vrijeme bio vrlo prepoznatljiv politički akter mogao je steći utisak da je masovno ubijanje iz osvete ne samo dopušteno, nego i ispravno. Nažalost, mnogi su se kasnije upravo tako i ponašali.
Stoga, kada takva osoba preuzme poluge moći, ona može samo privremeno i površno prikrivati svoj način razmišljanja i vlastite političke impulse. To je činio do otprilike 2018. godine, a od tada smo svjedočili postepenom nestajanju te maske. Danas je ona u potpunosti pala i vidimo isto lice kakvo je bilo 1992., 1993., 1994. i 1995. godine. On danas govori, ponaša se i okružuje istim ljudima na isti način kao i prije više od trideset godina.
Zbog toga se ne bismo trebali čuditi niti iznova objašnjavati zašto se Aleksandar Vučić 2026. godine ponaša isto kao 1993. godine. Pravo pitanje je kako smo mi prethodnih godina uopće povjerovali da se on neće ponašati onako kako se oduvijek ponašao.
Radiosarajevo.ba: Krivično ste prijavili Aleksandra Vučića u vezi sa slučajem "Sarajevo safari", a nedugo potom ste bili pritvoreni zbog objava na Twitteru. Kako to komentarišete?
Stojković: To je formalni razlog mog optuženja. Imam 17 tačaka zbog kojih sam osumnjičen. Petnaest od njih odnosi se na moje aktivnosti na društvenim mrežama, od čega se četrnaest tiče pozivanja na proteste, konkretno proeuropske proteste. Jedna tačka se odnosi na moje gostovanje u televizijskom programu, gdje sam iznio iste stavove.
Jedno optuženje odnosi se na to što sam repostovao tuđi post studenata u blokadi, u kojem se pozivalo da svi trebamo ići u Novi Pazar. Još jedna tačka tiče se posta o smrti Slavka Aleksića, gdje izražavam sumnju da njegova smrt nije bila prirodna, već da je mogla biti organizovana od strane obavještajnih službi. To sam izjavio vjerujući da i taj dio mora biti istražen s obzirom na prethodne slučajeve u kojima su srbijanske tajne službe bile umiješane u sumnjive smrti. Upravo zbog toga su podnijeli krivičnu prijavu i pritvorili me.
Isprva sam mislio da je pritvor bio isključivo zbog pozivanja na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Međutim, kada sam pročitao da se u 16. tački spominje "Snajper safari", postalo mi je jasno da sam zapravo zbog toga uhapšen. To mi je dodatno potvrđeno 8. januara, kada sam primio tužbu u kojoj me Bezbednosno-informativna agencija (BIA) tuži i traži naknadu štete zbog mog javnog djelovanja, kojim sam ukazivao da agencija sprovodi nezakonitosti i krivična djela.
Istina je da sam to ukazivao više godina, ne samo u vezi sa smrću Slavka Aleksića, koja tada još nije nastupila, već i u kontekstu prisluškivanja, djelovanja protiv demokratije u Srbiji, nezakonitih hapšenja i uloge BIA u terorističkom napadu na Kosovu. Posljednja sumnja koju sam iznio jeste da je agencija na neki način povezana sa smrću Slavka Aleksića, s obzirom na to da je hrvatski novinar Domagoj Margetić objavio da je Slavko Aleksić bio na VMA, koja se nalazi na 300 metara od BIA. Logično mi je bilo povezati te činjenice.
Oni su me uhapsili jer smatraju da sam im nanio štetu i da sam ja kriv što je Škoda raskinula ugovor sa BIA-om. Međutim, oni nisu u stanju da shvate da Škoda nije raskinula ugovor zbog mene, nego zbog vlastitih postupaka BIA-e, ne zbog mog ponašanja, već zbog njihovog.
Radiosarajevo.ba: Strahujete li da ćete opet završiti u pritvoru?
Stojković: Vjerujem da ću ponovo završiti u pritvoru. To je zapravo logičan ishod s obzirom na to da mi je sud izrekao mjeru kojom mi zabranjuje korištenje društvene mreže X, snimanje političkog podcasta Putokaz i prisustvovanje svim javnim skupovima, bilo prijavljenim ili neprijavljenim. Ta zabrana nema nikakvo vremensko niti sadržajno ograničenje, što u praksi znači da ne mogu prisustvovati ni svadbama ni sahranama.
S obzirom na to da je takva odluka nezakonita, duboko nezakonita, a istovremeno i neustavna, odlučio sam da je kršim. Posljedica kršenja te odluke jeste pritvor i ja sam na to spreman iz prostog razloga što se čovjek ne može povlačiti pred bezakonjem. Ako sud sprovodi bezakonje i donosi nezakonite odluke, onda nisam ja taj koji treba promijeniti svoje ponašanje, već sud.
Ako sud promijeni svoje ponašanje, mene neće privoditi. Međutim, sud neće promijeniti ponašanje bez toga da se prethodno desi moje pritvaranje, nakon čega bi demokratska i stručna javnost trebala podići glas i izvršiti pritisak da se sud ubuduće ponaša u skladu sa zakonom. To je jedini put koji je za mene prihvatljiv.
Svi drugi putevi su mi neprihvatljivi. Ne mogu se skrivati, izvlačiti ili govoriti da nisam nešto rekao ili napisao, niti mogu pristati na poštivanje nezakonitih mjera. Nisam takva osoba. Zbog toga se to vjerovatno neće izbjeći, ali će se vrlo vjerovatno desiti pritvor.
Radiosarajevo.ba: Koji je Vaš motiv da se kao advokat iz Srbije javno i snažno zalažete za rasvjetljavanje slučaja “Sarajevo safari”?
Stojković: Svako ko je učinio, učestvovao ili prikrivao zločine koji su se događali 1990-ih, a opstao u našem društvu i zauzeo visoke pozicije, kvari, korumpira i degradira društvo te ga čini trulim. Društvo postaje pokvareno kada na vlast unesete pokvarenu osobu. Isto je kao kada imate džak jabuka i ubacite jednu trulu, sve će jabuke istrunuti.
Slično je i sa zločinima. U jednom društvu može se dogoditi da neki zločin ne dobije svog krivca ili da se neko izvuče, to jeste šteta, ali ni približno tolika kao kada osoba koja je učestvovala u zločinu iz njega izvuče, a potom postane vladar ili zauzme bilo koju značajnu poziciju u državi i društvu.
Dakle, ovo nije motiv usmjeren protiv tih ljudi, već motiv za moje društvo, za građane Srbije, da spriječimo truljenje društva zbog djelovanja ljudi koji su počinili te zločine, koji imaju pokvarena srca i misli, a upravljaju drugim ljudima. To se mora spriječiti.
Svi mi imamo djecu i želimo da naša djeca odrastaju u zdravoj i normalnoj atmosferi i društvu, ali također želimo da se druže sa djecom koja su odrasla u istoj zdravoj atmosferi. Dakle, to je glavni motiv.
Radiosarajevo.ba: Za kraj, kako vidite mogući epilog slučaja “Sarajevo safari” i kakvu ulogu, po Vašem mišljenju, u njemu može imati Aleksandar Vučić?
Stojković: Teško je to reći. Sigurno neće odgovarati dok je predsjednik države, zbog različitih okolnosti i moći koju ta funkcija nosi. Kao predsjednik, on ima značajnu moć, a neki svjedoci se plaše te moći. Zato je prvo potrebno da mu se oduzme ta moć, da prestane biti predsjednik Srbije, da bude primoran na ostavku i tek potom bi tužilaštva širom Europe mogla intenzivno raditi na slučaju, prikupljati dokaze ukoliko prežive zub vremena.
Vjerujem da je to moguće, vidjećemo. Ljudi su nekada smatrali da nije moguće ni Slobodana Miloševića poslati u Hag ni Ratka Mladića ni Radovana Karadžića. Međutim, svi su oni ili bili ili jesu suđeni u Hagu. Pesimizam koji je tada postojao prije njihovog hapšenja sličan je pesimizmu koji danas neki imaju povodom Vučića i slučaja "Sarajevo safari".
Vidjeli smo međutim da se taj pesimizam u slučaju trojice prethodnih lidera istopio, te da je situacija postala optimistična, pa čak i presudna. Nema razloga zašto isto ne bi moglo da se dogodi i Vučiću.
