Dragi moji i drage moje,
Hvala vam puno što ste uz mene. Treba mi ova podrška i puno mi znači. Željela sam zahvaliti svakom pojedinačno, ali sam još uvijek umorna, a i to bi trajalo mislim cijeli dan jer sam zaista dobila puno puno poruka. Hvala beskrajno.
Također se zahvaljujem svim kolegama i kolegicama iz brojnih medija koji su mi se javili sa željom da me podrže, te da izvijeste o onom što se desilo (naglašavajući podršku koju mi daju i lično i ali i u ime redakcija za koje rade). Nemoguće mi je da svima dam izjavu, te i zbog toga pišem ovaj status i nadam se da ćete naći ono što vam je potrebno ovdje. Ja nisam sigurna da mogu u ovom trenutku prepričavati sve to i sebe jos više traumirati. Nadam se da ćete to poštovati i razumjeti, i dati mi malo vremena da dođem sebi.
Kako se osjećam, pitaju me jutros. Teško mi je opisati. No, ne mogu reći da ono što se jučer desilo nisam očekivala već neko vrijeme. Mislim da sam već godinama na meti policiji. Izvodili su me pred sud nekoliko puta (svaki put su izgubili nakon što je dokazano da nisu govorili istinu). Istovremeno, sve moje pritužbe i žalbe, čak i zahtijeve za pomoć, policija ignorira. Tako nikada nisu istražili niti jednu od ko zna koliko prijetnji koje sam dobila zbog svog rada, bilo novinarskog bilo zbog aktivizma.
No, dok sam jučer prolazila kroz svu tu torturu, dok sam slušala kako me vrijeđaju, deru se na mene, prijete mi, čak i dok su me zatvarali i naredili mi da skinem kako bi me pretresli, nisam mogla prestati razmišljati o svim drugim ljudima kojima se dešavaju ovakve i slične stvari, kojima su sva prava poništena, i koji su ostavljeni na milost i nemilost ovdašnje policije i silnika.
Dok sam sjedila u ćeliji samo sam mislila na Hamzu, dečka iz Maroka koji mi je nedavno pisao i poslao fotografije svojih ruku sa tragovima lisica. Sinoć i jutros imam iste takve tragove. I osjećam istu bol koju je sigurno osjećao i on. Samo njemu je bilo gore. Priveli su ga policajci iste stanice u kojoj su mene držali, bio je u istoj pritvorskoj jedinici, ali on je pri hapšenju, a potom i u pritvoru, pretučen. I bio je sam. Nije mogao poslati poruku ni advokatima ni prijateljima. Nije razumio ni sve što su mu policajci govorili, ali jeste svaku psovku koju su izrekli jer je za dvije godine preživljavanja na ulicama u BiH, i u pokušajima prelazaka granica, policijske psovke čuo ko zna koliko puta.
Možda je bio u istoj jedinici u pritvoru? Ako nije on, sigurno jeste neko od ko zna koliko migranata koje su priveli možda isti policajci koji su priveli mene, ili bilo ko od njihovih kolega. (Jedna policajka mi je na izlasku rekla da nisu svi loši, i vjerujem joj. Ona nije. Gospodin koji u protvorskoj jedinici se ponio krajnje profesionalno prema meni, i više od toga, isto nije. Policajac koji je prošao pored mene u holu stanice i šapnuo mi ‘ne brini, bit će ok’, a onda se brzo udaljio, isto nije… Znam da nisu svi isti. Ali baš ti drugačiji ovakve stvari ne smiju dozvoliti. Do vas je.)
Razmišljala sam onda i o policiji KS koja redovno ulazi u logore koje je napravio IOM u predgrađu Sarajevu U te logore, policajci ulaze kada i kako im padne na pamet, i prebijaju ljude nausmice, i niko ih ne kontrolira. K. koji preživljava u jednom od tih logora mi je pričao kako su jedno jutro upali policajci oko 6, pod punom opremom, i počeli tući ljude pendrecima, onako, nasumice.
