"Znate li za sudbinu majke Fate Gabeljić"

Piše: Almasa Hadžić

Kako izgleda čovjek koji puca u glavu majke dok ona u naručju drži svoje dvoje dvjece. Ima li on ljudski oblik i osobine, ili ga oblikuje samo mržnja i žeđ za ubijanjem pa ga i ne zovu čovjekom već samo zlikovcem.

Vratimo se 30 godina unazad i primjera takvih zlikovca naći ćemo na stotine u gradovima, selima, mahalama gdje su masovno ubijani Bošnjaci.

Ubijani su od strane svojih školskih drugova, radnih kolega, prijatelja i kumova s kojima su se koliko do jučer veselili i pijančili po vašarima i kafanama, ne zazirući da li ubijaju žene, djecu, starce ili vojno sposobne muškarce.

Važno je samo ubiti Bošnjaka.

Podsjeti sinoć na jedan takav zločin srebrenički imam Ahmed ef. Hrustanović, Facebook objavom fotografije dvadesetšestogodišnje Fate Gabeljić, njenog dvogodišnjeg sina Avde i četvorogodišnje kćerke Edine, ubijenih u junu 1992. godine na području sela Nurići, današnja općina Milići.

Gledam "živu" Fatu, vjerovatno, fotografirana godinu prije ubistva, čije lice odaje ljepotu života kojeg je živjela, a ruke majčinsku snagu kojom pridržava svoje dvoje djece, ne znajući da će ih, upravo, tako zagrljene, srpski zlikovci iz komšiluka sve troje poslati u smrt.

Kažem, gledam "živu Fatu", jer sam je, tačno deset godina nakon ubistva vidjela mrtvu u grobnici u Štedrićima (zvali smo je Štedra op.a.) kada su nju, sina joj Avdu, kćerku Edinu i svekrvu joj Sitnu iz grobnice, isto tako zagrljene, vadili istražitelji Instituta za nestale osobe BiH.

Grobnica se, koliko pamtim, nalazila u kraju jedne njive, neposredno iznad seoskih kuća.

Nije trebalo mnogo da se odredi njena lokacija jer su ubijene ukopali upravo članovi njihove porodice, nakon što su ih pronašli mrtve na mjestu na kome su prethodno strijeljani.

Nekoliko metara dalje od ruba grobnice čučao je uplakan Fatin suprug, a opet nekoliko metara iza njega, također, uplakani, drhtali su tadašnja supruga s kojom se oženio nakon agresije i njihov sin, od možda pet, šest godina.

U trenutku kad je sa grobnice svučen prvi sloj zemlje i iz nje počela provirivati deka kojom su, prilikom ukopa 1992. godine, bili prekriveni, Fatin suprug je, držaći se za glavu, vrisnuo poletio prema grobnici, da ga je teško bilo smiriti.

Zanijemili su njegova prisutna rodbina, novinari, prijatelji.

Tada sam prvi put vidjela rahmetli kolegu Saliha Brkića kako plače.

Po pričanju svjedoka, Fatu, njene Edinu i Avdu, nanu Sitnu, te Muju i Džemilu Halilović i Fatimu Selimović, lokalni pripadnici srpske vojske, ustvari komšije iz susjednih srpskih sela, zarobili su u zaseoku Potoci, te ih, nakon zlostavljanja, strijeljali.

U trenutku njihovog pronalaska, ispričali su svjedoci, Fatina već ukočena ruka čvrsto je držala malog Avdu, tako da je bilo skoro nemoguće razdvojiti ih kako bi bili ukopani u grobnicu čijoj ekshumaciji sam svjedočila.

Ubistvo Fate Gabeljić i njeno dvoje djece, lična karta je srpskih zločina koji su, kopirajući Hitlerov narativ istrebljenja Jevreja, imali zadatak "ubiti sve što nosi muslimansko ime" svejedno da li to bile žene, djeca, starci ili vojno sposobni muškarci.

U svom sinošnjem postu Ahmed ef. Hrustanović s tugom se pita kako izgleda čovjek koji može pucati djeci u glavu dok ih majka drži u naručju, istovremeno pitajući da li je neko od ubica kažnjen za ubistvo ove mlade žene i njene djece.

Ne, nikad niko nije kažnjen za ubistvo ove mlade majke i njene djece, kao i za ubistvo stotina drugih mladih majki i njihove djece od Vlasenice do Sarajeva, Prijedora, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Biljana, Foče, Višegrada, Bratunca...

Tijela Fate Gabeljić, njene djece i svekrve ekshumirana su u aprilu 2002. godine.

Po riječima Murata Hurtića, istražitelja Instituta za nestale BiH, slika grobnice u Štedrićima čiju ekshumaciju je vodio, samo je jedan od mnogih pečata zločina nad Bošnjacima počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

A koji ne smiju biti zaboravljeni.