Piše: Faris Marukić
Rat Indije i Kine 1962. godine donio je indijskoj strani rane koje ni do danas nisu uspjele da zarastu. Vlasti u New Delhiju potcijenile su protivnika, nisu uočile rastuću moć kineske strane. Uvriježeno je bilo mišljenje da Kina nema sposobnost i resurse da povede rat protiv Indije.
Sukob je, osim neriješene granice, imao uzrok i u podršci Indije ustanku na Tibetu. Ustanak budističkih svećenika i naroda Tibeta podržan je i od Sjedinjenih Američkih Država. Brojni ustanici izbjegli su u Indiju. I sam dalaj lama 17. marta 1959. godine napušta Tibet i traži azil u Indiji. Sporazum od 17 tačaka između Tibetanaca i centralne vlasti u Pekingu postaje samo mrtvo slovo na papiru. Vlast Mao Zedonga na Tibetanskom platou je cementirana, a Indija je okarakterisana kao jedan od potpirivača ustanka.
Na to treba dodati i još važnije pitanje neriješene granice od 4056 kilometara, podijeljene u tri sektora: zapadni, centralni i istočni. Zapadni sektor posebno je sporan jer obuhvata teritorijalne pretenzije Kine, Indije i Pakistana. Indija se poziva na granice koje je u 19. stoljeću jednostrano uspostavila britanska kolonijalna vlast u kojim je i Aksai Chin bio dio kolonije Indija. Postojao je i jedan sporazum između Kašmira, Indije i Kine kojim Kina formalno priznaje britansku vlast na spornom teritoriju, ali nikada nije zvanično ratificiran.
Kineske novine su 2. septembra 1957. godine objavile završetak izgradnje puta koji povezuje provinciju Xinjiang i Tibet, a prolazi kroz Aksai Chin. Dva indijska tima uputila su se da utvrde tačnost objavljenog teksta. Jedan od timova presrele su kineske trupe i uhapsile, dok se drugi uspio neometano vratiti. Vijest je bila poražavajuća. Put je zaista izgrađen. Jawaharlal Nehru, premijer Indije upućuje svom kineskom kolegi protestno pismo u kojem pita zašto je s Burmom prihvaćena granica iz kolonijalnog doba, a s Indijom nije. Kineski premijer Zhouen Lai odgovara da Kina nikada nije stavila potpis kojim prihvata kolonijalne granice, stoga sada može da ih prihvati ili ignoriše zavisno da li je to u kineskom interesu.
Ovo je prvi put da Kina jasno naglasi da granica nije definisana. Ranije su iz Pekinga stizale drugačije reakcije, čak se predlagalo razgraničenje koje je kineska strana opisala kao nepravedno, ali ipak prihvatljive zbog dobrosusjedskih odnosa. Indijska pomoć ustanku na Tibetu i korištenje te krize radi širenja svog teritorija navelo je Kineze da promjene stav. Zhou je ipak naveo da će McMahon linije biti uzeta u razmatranje.
Shvativši ozbiljnost situacije Nehru čitavu korespondenciju s kineskim kolegom prezentira parlamentu. U svom izlaganju priznaje da granica nije određena, ali da u praksi postoji, jer tako nalažu reljef i tradicija. Razmijenjeni su prijedlozi o povlačenju trupa s granice, ali nijedan nije prihvaćen. U aprilu 1960. godine premijer Lai stiže na pregovore u New Delhi. Nakon razgovora kineska strana ističe Ladakh kao svoj teritorij, navodeći da to nije ni bilo upitno do upada indijskih trupa u zadnje vrijeme. Sada je McMahonova linije potpuno odbačena kao moguće rješenje pograničnog spora. Pokušaji pronalaska rješenja nastavljeni su tokom 1960. godine, ali do dogovora nije došlo.
