Piše: Almasa Hadžić
Za Podrinjca koji je devedesetih godina uspio izbjeći metku i nožu srbijanskih i domaćih ubica, ne postoji veće tegobe od one kako, u godinama koje stižu, oduprijeti se tuzi aprila, maja, juna, jula...
Mjeseci su to kad svaki Bošnjak, iz ovog dijela Bosne i Hercegovine, bez obzira, da li se vratio tamo odakle je protjeran, da li svoj život organizirao negdje u drugim dijelovima svoje, ili neke druge države u Evropi, dalekoj Americi, Australiji, Novom Zelandu... ima svoj dan za sjećanje i plakanje jer mu je u tom danu, prije trideset godine zarobljen i ubijen otac, silovana majka, sestra, ubijen brat, bratić...
Jer su mu u nekoj od lomača, tih dana, da li u Višegradu, Zvorniku, Bratuncu... živi zapaljeni snaha i njena djeca, djed, dajidža, amidža i amidžići, zet, stara nana, komšija..
Ili je, možda, u maju 1992. godine, bio prisiljen gledati kako mu u seoskoj džamiji, komšijskoj kući, dojučerašnji školski drugovi i sinovi radnih kolega, siluju kćerku, pa on i danas, kad je sretne, pogledom cilja kamen ispred sebe, jer je od bola i stida, iako je prošlo 30 godina, u oči ne može pogledati.
A, tako bi želio da je pri sretanju zagrli.
I svakog tog tužnog dana sjećanja, svaki od njih traži odgovor na pitanje ko je i kako uzgojio toliku mržnju u pojedinim pripadniicima jednog naroda, pa je, cijelo jedno stoljeće, ni zakon, ni protok vremena nisu mogli zaustaviti, već, kako koja generacija njihovih potomaka se rađa, jal' po muškoj, jal' po ženskoj liniji, ona biva sve veća i grozomornija.
Nerjetko se mnogi pitaju jesu li, zaista, mrzitelji, evo puno stoljeće, svojim nasljednicima u amanet imali išta drugo ostaviti, osim otrova mržnje spram svojih susjeda Bošnjaka - muslimana i želje za njihovim uništenjem.
Izgleda da nisu.
Mržnja je, svjedoci smo, postala pisana oporuka mrzitelja njihovom potomstvu, a nož, metak i uže za vješanje, pokretna imovina koja se prenosi s koljena na koljeno.
Najuvjerljiviji svjedoci tome su, upravo, događaji od prije 30 godina..
Postoji historijski zapis kako je u Ulema-medžlis u Zvorniku 1943. godine došao izvjesni Ragib ef. Mujagić, gdje je, na osnovu njegovog iskaza sačinjena službena zabilješka u kojoj stoji da su džematskog imama iz zvorničkog sela Glodi, Salih ef. Rizvića, "17. augusta 1943. godine zaklali četnici bez ikakvog povoda s njegove strane“.
U koloni od oko 700 Bošnjaka, 49 godina kasnije, koja se 1. juna 1992. godine kretala od Klise do Bijelog Potoka, također, u Zvorniku, nalazio se i džematski imam iz Klise Sakib ef. Bajrić, praunuk Salih ef. Rizvića.
