Piše: Almasa Hadžić
Danas na godišnjicu stravičnog zločina u selu Zaklopača kod Vlasenice, sjetih se susreta sa Ramizom Hodžićem, od prije 6 godina, mještaninom ovog sela, čiju su suprugu i dvoje maloljetne djece, 16. maja 1992. godine, ubili lokalni zločinci, pripadnici srpskih policijskih i vojnih jedinica.
Bila je subota prije podne. Skupa s fotoreporterom Ahmetom Bajrićem Blickom, krenuli smo na dženazu žrtvama zločina u Vlasenici i odlučili, najprije, da proučimo fatihu na mezarju u Zaklopači, a potom se vratimo na mezarje Rakita.
Ni slutili nismo da nas u Zaklopači čeka još jedna teška, podrinjska tuga, još jedno svjedočenje o zločinu nad Bošnjacima u kome, ispod metka i noža, tadašnjih zločinaca, nisu živa ostajala ni djeca tek prirasla za školu.
22. april 2017. godine. ....
...Rano je prijepodne. Zaklopača utonulo u tišinu. Nigdje nikoga. Ni ptica da proleti. Podno sela ograđeno šehidsko mezarje, čiji nišani opominju na nedavnu tragičnu sudbinu Bošnjaka ovog sela.
Na ulazu u mezarje svojom bjelinom se izdvaja turbe, na čijem lijevom stubu stoji svježe nalijepljena posmrtnica koja obavještava da je dan ranije, iza džuma namaza, klanjana dženaza Anesi Hodžić, kćerki Ramiza Hodžića, rođenoj 1984.godine, ubijenoj 1992.godine.Bila je prvi razred osnovne škole.
Nekoliko metara dalje svježa humka i pored nje Anesin otac Ramiz rukama prigrće zemlju na mezar.
Ispred su i dva bijela nišana na kojim stoje imena Ramizove supruge Enise i sina mu Asima. Ukopao ih je prije nekoliko godina.
"Ostalo je samo, eto, da smirim moju Anesu. Imala je 8, Asim 6, a supruga mi Enisa 28 godina... Takva je sudbina... Sve troje ubijeni su ovdje blizu kuće", pokušava nam objasniti Ramiz, ali teško ide.
U grlu mu nešto stade. Rođak koji je sa njim, doda mu brže flašu s vodom. Malo šuti, pa opet nastavi.
Sjeća se Ramiz svega.
