Od 200 osoba s teškoćama, koliko ih je u opštini Pale, njih oko 70 su članovi Udruženja „Sunce“ koje datira još iz 90-ih godina prošlog vijeka.
Većina korisnika ovog udruženja već sada živi samo sa jednim roditeljom, a njihova sudbina nakon smrti drugog roditelja je nezivjesna jer Republika Srpska nema program prevencije institucionalizacije.
„To je inače muka svih roditelja i upravo postojimo zbog toga da se izborimo da tu muku izbjegnemo, odnosno da riješimo te osnovne probleme oko tih stvari“, kaže Milenko Vujinović, otac Borisa, mladića s razvojnim teškoćama, i direktor Udruženja „Sunce“.
Tokom dugogodišnjeg rada ovo udruženje uspjelo je riješiti brojne probleme, a jedni su od najzaslužnijih za usvajanje Zakona o socijalnoj zaštiti RS kojim su konačno prepoznate potrebe i prava osoba s invaliditetom. Jedan od neriješenih problema je i prevencija institucionalizacije osoba s invaliditetom.
„Ostaje sad da napravimo još i tu borbu- nakon nas, šta s tom djecom. Za sad radi Prijedor (JU Dom za lica s invaliditetom) za smještaj muške djece, a u Višegradu (Zavod za zaštitu ženske djece i omladine) imamo smještaj ženske djece. Mislim da to nije adekvatno, ali tu borbu će morati neke nove generacije roditelja da nastave“, kaže Vujinović.
Šta se dešava kad roditelji preminu?
Vujinovića godine borbe nisu umorile, godinama je imao podršku supruge Mire koja je preminula prije nekoliko godina. I sam je bolestan pa ga kao samohranog roditelja mladića s teškoćama muči pitanje šta će, nakon njegove smrti, biti sa njegovim sinom.
Sistemskog rješenja koje bi riješilo Vujinovićeve strahove za sada nema, a dosadašnji slučajevi u kojima su osobe s invaliditetom ostajale same su rješavani ad hoc.
„Imali smo slučaj gdje su troje, sa umjereno mentalnim smetnjama, ostali sami i dati su na brigu ujaku koji je bio jako star i uz to nije imao dobru finansijsku podršku da bi mogao brinuti pa smo to uspjeli riješiti na jedan fin način. S obzirom da su imali godina, smjestili smo ih u starački dom i tu im je bilo po mjeri. Nisu završili u Prijedoru. Nažalost, i godine su odradile svoje, dvoje je već umrlo a jedan je još živ“, priča Vujinović.
U sličnom slučaju, kada su djeca s teškoćama ostala bez roditelja, budući da su bili maloljetni, smješteni su u Dom za nezbrinutu djecu.
Život u i van institucija
U Federaciji BiH situacija je puno bolja. Iako prevenciju i deinstitucionalizaciju ne vode institucije već nevladine organizacije, vlast ima više razumijevanja a federalno resorno ministarstvo za ove namjene je u budžetu za narednu godinu planiralo million maraka.
U potrazi za dobrim rješenjima posjetili smo grad u blizini Beograda, glavnog grada Republike Srbije koja nema nacionalni plan i model prevencije institucionalizacije. Samo tri opštine među kojima i Pančevo imaju sopstvene modele kojima osobe s invaliditetom umjesto u institucije šalju u programe života u zajednici. Jedna od korisnica programa je i Zorica Latinović koja je godinama živjela u Ustanovi za djecu i mlade Sremčica. Kaže da tamo život nije bio loš, ali nedostajalo joj je slobode.
“Neko je mogao da ide napolje, neko nije. Bilo mi je lepo, imala sam dobre drugarice, ali samo su neke pustili da idu van, a neke ne. Oni su izlazili, a ja nisam, ja sam izlazila samo kad sam imala pare da kupim nešto”, priča nam Zorica.
Zahvaljući udruženju “Na pola puta” sada živi van institucija. Stan u Pančevu je njen dom.
“Sada je mnogo dobro zato što ovde nisi zatvorena, možeš da ideš gde hoćeš, da spavaš koliko hoćeš, da radiš u stanu šta hoćeš. Sa cimerkom mogu da se družim koliko hoću, da gledamo zajedno televizor, da joj pomognem. Nekad kad je slobodna ona pere sudove a nekad ja, kad ona radi, čistim sobu, ribam”, priča nam Zorica.
Njen životni moto je rad, a budući da je nezaposlena nada se zaposlenju. Voljela bi raditi kao pomoćna radnica u kuhinji.
“Ne radim nigde, radila sam ranije, a sada radim ručne radove.”
Sličnu životnu priču ima i Jelena Stamenković iz Beograda. Iza sebe ima iskustvo života u instituciji, ali kaže da je puno ljepše živjeti izvan zidova ustanova.
„Imam društvo s kojim se družim. Uskoro ćemo opet ići u bioskop, ponovo ćemo se družiti. Šta da kažem, ovde mi je san snova. Bolje mi je ovde nego u domu. I u domu mi je bilo dobro, ali ne kao ovde. Ovde mi je san snova, prelepo“, kaže Jelena.
U domu je, priča nam, imala lijepih, ali i neugodnih iskustava. Bila je smještena sa znatno starijim osobama i često je bilo nesuglasica.
„Ovde mi je bolje, lepše mi je stvarno, uživam“, dodaje Stamenković.
Korisnici i korisnice programa osim života u zajednici imaju i dnevni centar u kojem su im na raspolaganju edukatori i radionice. Udruženje „Na pola puta“ svim korisnicima i korisnicama obezbjeđuje i brojna putovanja.
“Na letovanju nam je bilo lepo, super nam je bilo. Odmorila sam se, išli smo da šetamo. Sećam se kad smo išli na neko takmičenje. Na letovanju je bio Srki i Kaća. Kad sam bila u Mostaru, takmičila sam se u kuglani”, ushićeno govori Zorica.
