Ovih dana gledamo najave kandidata za izbore članova Predsjedništva BiH. Među ostalima, svoju kandidaturu eksplicirao je i čelni čovjek Stranke za Bosnu i Hercegovinu, Semir Efendić.
To je prilika da se osvrnem na ovu kandidaturu, na (apatično) raspoloženje našeg biračkog tijela a djelomično na odgovornost i naših izabranika i našeg općeg angažmana u sferi politike. Pri tome naglašavam da nisam član nijedne političke stranke, ali se osjećam patriotom angažiranim u javnom prostoru.
Znamo već da je BiH voljom međunarodne zajednice koja je podilazila agresorima na BiH konstruirala državu na takav način da su njene temeljne institucije gotovo paralizirane, da je država obogaljena u vrlo važnim aspektima i institucijama. Da bi nevolja bila potpuna, biračko tijelo se također mrcvari decenijama pa se i ono u značajnoj mjeri prepustilo apatiji. Uprkos svim poteškoćama kroz koje prolazi naša zemlja, nemamo pravo na apatiju koja nije ništa drugo do prepuštanje ove zemlje negativnoj i fatalnoj inerciji.
Ne želim da ovo zvuči kao fraza ali – uvjeren sam da je u velikoj mjeri odgovornost i na nama samima, na građanima koji se uvijek moraju zapitati: A šta to ja činim da bude drukčije, da bude bolje? U tom smislu čuvena je i poučna ona maksima Dž. Kenedija koju je preuzeo od znamenitog Halila Džubrana: „Ne pitaj šta tvoja zemlje može učiniti danas za tebe, nego pitaj šta ti možeš učiniti za svoju zemlju.“
Predsjedništvo je vrlo značajna institucija u mnogo aspekata, između ostalog u konstituiranju Vlade, donošenju budžeta (vidjeli smo kako se ta institucija i Vlada odnose maćehinski prema državnim institucijama kulture), imenovanju diplomata koji su izuzetno važni za izgradnju pozitivnog odnosa prema BiH iz inozemstva i td.
