Zašto se osjećamo kao gubitnici?

Piše: Elvedin Subašić 

U svom nedavno objavljenom članku „Glupane, u pitanju je internet!“, Francis Fukuyama analizira promjene u svijetu uslijed rasta globalnog populizma sa svim njegovim karakteristikama ili posljedicama. Još od 2016. godine, kada je Britanija glasala za Brexit, a Trump izabran za predsjednika, mnogi pokušavaju objasniti porast globalnog populizma. Fukuyama navodi standardnu listu uzroka: ekonomska nejednakost uzrokovana globalizacijom i neoliberalnom politikom, rasizam, nativizam i vjerska netrpeljivost kod stanovništva koje gubi status; široke sociološke promjene koje su ljude sortirale po obrazovanju i prebivalištu, te ogorčenost zbog dominacije elita i stručnjaka; posebni talenti pojedinačnih demagoga poput Donalda Trumpa; neuspjesi vodećih političkih stranaka u ostvarivanju rasta, radnih mjesta, sigurnosti i infrastrukture; nevolja ili mržnja prema kulturnoj agendi progresivne ljevice; neuspjesi vodstva progresivne ljevice; ljudska priroda i naše sklonosti ka nasilju, mržnji i isključenosti; te društvene mreže i internet. Zašto treba ovo uzeti u obzir i u bosanskohercegovačkom kontekstu? Sasvim je jasno da je populizam u porastu. Ne treba nam nijedan teoretičar za takve zaključke. Ako populizam sociološki približimo politici, onda je razumljiv rast desnice od govorljive Amerike preko slobodarske Nizozemske do mirne Švedske. Drugim riječima, populizam je na snazi u svijetu i umjesto da žalimo i teoretišemo u vezi s njim, trebamo to uzeti kao realno stanje i svoje planove i strategije dovesti u vezu s realpolitikom.

Ako bismo trebali, iako je to umnogome nedostatno, identificirati dvije važne karakteristike populizma, onda bismo kazali da su to: priznavanje snage i utilitarističko donošenje ad hoc odluka bez dubinske analize posljedica. Populisti priznaju pa i uvažavaju realnost moći čak i kod neprijatelja: analiziraju ko je suštinski glavni, odnosno, ko ima ekonomske i druge poluge moći, ko ima najveći utjecaj na mase, ko upravlja procesima bez obzira na legalnost itd. Orijentirajući se prema moći, s takvim stranama će napraviti dogovor, a u najgorem slučaju im priznati moć i smatrati ih relevantnim faktorima bez obzira šta su do tada uradili i šta bi mogli u budućnosti uraditi. Tako dojučerašnji ekstremisti s interpolovih lista mogu postati predsjednici, najprisniji partneri ili politički sagovornici. U bh. kontekstu, srpski i hrvatski separatisti možda nisu imali na umu ovo kada su donosili odluke na štetu BiH, ali isplatilo im se sve što su uradili: ako nisu sve postigli, barem su sebe pozicionirali, a to u praksi i realpolitici znači pomjerili se za jedan korak naprijed i učvrstili svoju poziciju. Dok nas gleda u retrovizoru, Dodiku i SNSD-u ništa ne znače kritike analitičara kako je izgubio od države BiH i kako je ukidanje sankcija njegov poraz. Bio SNSD ili ne, separatisti, možda i gori od njega, nastavljaju s bolje pozicije. U isto vrijeme, probosanske stranke imaju iluziju moći, jer su je ionako dobili na veresiju, ili u drugim slučajevima nemaju odgovornosti spram te moći i umjesto ozbiljne politike bave se tender-politikom.

Druga navedena karakteristika, u smislu donošenja ad hoc odluka, ključna je u dinamici rada populista. Odluka se donese zbog predizbornog obećanja, nerijetko argumentiranog teorijama zavjere, ili zbog trenutne koristi. U tim slučajevima, pravda nije zagarantirana. Ako se pokaže da je finansiranje BHRT-a ili institucija od državnog značaja kamen spoticanja za daljnje pregovore, bez obzira što je riječ o separatističkim opstrukcijama HDZ-a i SNSD-a, donijet će se odluka da se neće ni finansirati. U svijetu koji se oblikuje populizmom, bitno je šta i koliko se nudi, a ne šta je pravedno. Ako se pokaže korisnim da državna imovina bude na raspolaganju entitetima, donijet će se odluke prema kojoj će neka rafinerija ili šumsko bogatstvo biti dobar izvor finansija nekom od investitora koji je ranije investirao u populističke lidere. Stoga, umjesto poziva na razum i pravdu, probosanske politike trebaju imati na umu sve scenarije svake moguće krize, a prije toga imati ponude koje je teško odbiti. Primjera radi, ako će se tender-politikama i „spengavanjem“ namjenska industrija održavati u zastarjelim industrijskim okvirima kako bi se kazalo da je u potpunosti domaća, onda je mnogo korisnije da bude mjesto najveće američke investicije na Balkanu od 1995. godine do danas. Uz najdublje poštovanje prema žrtvama, što ne treba naglašavati na stranicama Preporoda, nudimo li išta svijetu kakav jest sem suza za žrtvama i uz to: koliko to svijet zanima? Ne zaboravljamo žrtve, niti ćemo prestati pričati o njima, ali strategija empatije neće postići velike rezultate u današnjem svijetu kakav jest. Ne da nikome nije važna žrtva, ali koliko je u fokusu interesovanja uveliko nam govori i činjenica da nijedan ozbiljan austrijski medij nije prenio informaciju da je otvoren spomenik „Cvijet Srebrenice“ispred zgrade UN-a u Beču.

Također, u članku spomenutom na početku ovog teksta, poredeći desnicu nekada i sada, Fukuyama smatra kako se trenutni populistički pokret razlikuje od prethodnih manifestacija desničarske politike jer ga ne definira jasna ekonomska ili politička ideologija, već konspirativno razmišljanje. „Dok su ranije ‘istinu’ nesavršeno certificirale institucije poput naučnih časopisa, tradicionalnih medija sa standardima novinarske odgovornosti, sudova i pravnih otkrića, obrazovnih institucija i istraživačkih organizacija, standard za istinu počeo je gravitirati prema broju lajkova i dijeljenja koje je određena objava dobila“, zaključuje on i posebnu pažnju posvećuje izvoru širenja tih teorija, odnosno internetu i društvenim mrežama.

U našem kontekstu, ako se pod aktivnom, ali još u potpunosti nekoordiniranom, parolom „populisti svih zemalja ujedinite se“ populisti posvete Bosni i Hercegovini, kao neuspjelom političkom eksperimentu, relativiziranju genocida u Srebrenici i općenito istine o periodu 1992–1995. godine, malo će šta pomoći UN-ova Rezolucija o Srebrenici, ne umanjujući njenu važnost, i naša priča kako je ugrožena zapravo bosanska ideja, a ne autonomija „srpskih i hrvatskih kršćana“ kako to kaže Rod Blagojević, lobista RS-a i bivši guverner savezne američke države Ilinois. Američki političar hrvatskog porijekla Max Primorac iz fondacije The Heritage (THF) u svojoj analizi „Bosna i Hercegovina: Okončanje neuspjeha u izgradnji nacije“ nagovještava kako bi Amerikanci mogli vidjeti BiH u budućnosti, što u našem kontekstu ne znači ništa drugo nego širenje ideje o trećem entitetu. U njegovom tekstu, objavljenom na stranici ove konzervativne i populističke fondacije, koja ideološki učestvuje u kreiranju pokreta MAGA, navodi se: „Vrijeme je da se Bošnjacima, Hrvatima i Srbima vrati suverena moć rješavanja vlastitih problema. Tri ravnopravne federalne jedinice, zasnovane na postojećim teritorijalnim razgraničenjima, uskladile bi se s dejtonskim principom jednakosti naroda, eliminirale bi prenapuhane slojeve birokratije i postavile novi put ka miru. BiH bi mogla postati strateški energetski partner proširenjem izvoza američkog plina u Evropu i potkopavanjem kineskih, ruskih i iranskih napora da podrivaju transatlantsku stabilnost.“

Ne zna se koliko će dugo populizam rasti i gdje će svijet odvesti, ali na to i ne treba gubiti snagu. Bez ikakvog pesimizma trebamo imati na umu da mnoge stvari nisu nemoguće, već samo nisu trenutno izvodljive. Ne znamo šta donosi budućnost, ali trebamo znati s čime idemo u budućnost.