Embargo na oružje, Dejton, Schmidtova intervencija – obrazac je dosljedan: međunarodna zajednica interveniše kako bi ograničila bošnjačku političku konsolidaciju, uokvirujući svaki čin ograničavanja kao neutralno očuvanje mira ili pragmatično upravljanje konfliktom.
Piše: Esad Širbegović
Trideset godina nakon genocida, diplomate i naučnici kojima su Bošnjaci vjerovali otkrili su ono što su uvijek i smatrali: da je muslimanska demokratija u Evropi problem kojim treba upravljati, a ne pravo koje treba braniti.
Postoji posebna vrsta rane, koja ne dolazi od neprijatelja, već od osobe koja je tvrdila da je tvoj prijatelj.
Bošnjaci dobro poznaju tu ranu. Tokom 1990-ih, dok su srpske snage opsjedale Sarajevo, komadale zemlju po etničkim linijama i naposljetku ubile više od 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici, govorilo im se da vjeruju međunarodnoj zajednici. Da vjeruju diplomatama. Da vjeruju mirovnim pregovaračima. Da vjeruju naučnicima na američkim univerzitetima koji su proveli karijere proučavajući region i koji su se predstavljali kao prijatelji u hodnicima moći. Uvjeravali su ih da su to ljudi koji ih razumiju.
Sada je jedan od najistaknutijih među njima, s neobičnom iskrenošću, rekao ono što su mnogi Bošnjaci odavno sumnjali da ti ljudi zapravo misle.
Izjava koja se ne može zaboraviti
Daniel P. Serwer nije marginalna figura. Bivši američki diplomat koji je služio kao ministar-savjetnik u State Departmentu, imao je direktnu ulogu u pregovorima oko Dejtonskog mirovnog sporazuma. U kasnijim godinama postao je profesor na Johns Hopkins School of Advanced International Studies. Njegova karijera izgrađena je na tvrdnji o stručnosti, autoritetu i – barem implicitno – brizi za opstanak Bosne.
Njegova nedavna izjava, dakle, nije bila komentar autsajdera:
"Mi Amerikanci govorimo da smo za multietničku Bosnu i Hercegovinu, ali isto tako govorimo da želimo izbjeći formiranje reducirane islamske Bosne koja bi mogla postati platforma za terorizam. To ostaje legitimna briga. Takva Bosna bila bi prijetnja i Hrvatskoj i Srbiji. Tokom rata, razlog zašto je Tuđman pristao na Federaciju i konfederaciju s Hrvatskom – koja se nikada nije ostvarila – bio je taj što nije htio vidjeti formiranje te reducirane islamističke Bosne, dok Milošević nije ozbiljno shvatao tu prijetnju. Tuđman je bio dovoljno pametan da ne želi islamsku republiku na svom pragu."
Pročitajte dvaput. Čovjek koji je pomagao oblikovati poslijeratno uređenje u Bosni objašnjava da je jedan od njegovih temeljnih obrazloženja bio sprječavanje Bošnjaka – naroda koji je upravo bio podvrgnut genocidu – da imaju puni demokratski suverenitet nad vlastitom zemljom, jer se većinska muslimanska demokratija u Evropi smatrala sigurnosnim rizikom. I tu logiku naziva "pametnom."
Ovo nije marginalni stav. To je, kaže Serwer eksplicitno, ono što smo "mi Amerikanci" vjerovali. Prošlo ili sadašnje vrijeme? Ambivalentnost je upravo poenta.
Neizgovorena Islamofobija
Ono što Serwerovu izjavu čini toliko značajnom nije samo njen sadržaj, već njen izvor. Ovo nije Milorad Dodik, lider bosanskih Srba koji desetljećima naziva Bošnjake terorističkom prijetnjom i "konvertitima" kako bi delegitimirao njihov etnički identitet. Ovo nije Marine Le Pen, niti Viktor Orbán, koji je eksplicitno tretirao Bošnjake kao "sigurnosno pitanje" i čiji se svjetonazor, kako su analitičari RUSI-ja primijetili, podudara s logikom "Velike Zamjene" Ratka Mladića – idejom da su Bošnjaci, muslimani, vodili demografski rat protiv kršćanske Evrope.
Ovo je liberalni američki diplomat-naučnik na jednoj od najprestižnijih svjetskih institucija vanjske politike. I njegov argument je strukturno identičan njihovom.
Serwer bi vjerovatno prigovorio toj karakterizaciji. Vjerovatno bi ispravno primijetio da je kritizirao srpski nacionalizam, protivio se negiranju genocida i podržavao put Bosne ka EU. Primijetio bi da opisuje historijsku stvarnost – da je strah od islamizma bio stvarno dio diplomatskog proračuna devedesetih – a ne da ga odobrava.
Ali opisivanje predrasude kao "legitimne brige", istovremeno karakterizirajući Franju Tuđmana – hrvatskog predsjednika čije je snage Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju MKSJ osudio za zločine protiv čovječnosti počinjene nad Bošnjacima i učešće u oružanoj agresiji na Bosnu – kao "pametnog" zbog dijeljenja te predrasude, nije neutralan historijski opis. To je validacija.
Arhitektura suzbijanja
Kada je međunarodna zajednica održavala UN-ov embargo na oružje prema bosanskoj vladi, koju je formalno priznavala kao suverenu državu pod napadom, nije postupala neutralno. Kao što je Frank McCloskey upozoravao Warrena Christophera da će "historija zapamtiti da se genocid dogodio za vrijeme vašeg mandata, i da ste vi i ova vlada mogli i trebali učiniti više."
Bosanska vlada bila je prepuštena da se suočava sa srpskom vojskom koja je naslijedila cjelokupni arsenal bivše Jugoslavije, a pritom joj je uskraćeno pravo na odbranu vlastitih građana. Britanija je, prema analizi Daily Sabaha, aktivno sabotirala inicijative za ukidanje embarga, argumentirajući da bi dozvoliti Bošnjacima da se brane ugrozilo mirovnjake koji ih ionako nisu uspjeli zaštititi.
Zatim je došao Dejton. Sporazum koji je okončao rat kodificirao je teritorijalne rezultate genocida. Srebrenica – gdje je ubijeno više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u prvom genocidu u Evropi od Holokausta – ostala je unutar Rs-a. Istraživačko-dokumentacijski centar u Sarajevu zabilježio je minimum od 97.207 ratnih žrtava, od kojih je 66 posto bilo Bošnjaka. Teritorijalni dobici genocida nisu poništeni u Dejtonu. Ratificirani su.
A zatim je, u oktobru 2022., visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo dalekosežne izmjene izbornog zakona i ustava Federacije – ne prije izbora, kada su mogle biti demokratski osporene, već minutama nakon zatvaranja biračkih mjesta, koristeći imperijalne "bonske ovlasti" koje nikakav demokratski mandat nikada nije sankcionirao. Kritičari su to odmah opisali kao "iliberal putsch". Izmjene su koristile HDZ BiH – bosansko-hrvatskoj nacionalističkoj stranci predvođenoj Draganom Čovićem – produbljivanjem mehanizama etničke podjele vlasti. Kako su analitičari s Verfassungsblog zaključili, Schmidt je izabrao "etničku stabilitokratiju" umjesto demokratske jednakosti, inžinjeringom sistema iz inostranstva kako bi sačuvao etničku ravnotežu umjesto da osnažuje ravnopravne građane.
U svakom slučaju – embargo na oružje, Dejton, Schmidtova intervencija – obrazac je dosljedan: međunarodna zajednica interveniše kako bi ograničila bošnjačku političku konsolidaciju, uokvirujući svaki čin ograničavanja kao neutralno očuvanje mira ili pragmatično upravljanje konfliktom.
Serwerova izjava vrijedna je upravo zato što imenuje logiku koju je diplomatski jezik uvijek prikrivao.
Teroristička podvala
Vrijedi se zaustaviti na stvarnoj empirijskoj evidenciji o bosanskom muslimanskom "terorizmu", budući da se nudi kao opravdanje za tri desetljeća ograničenog suvereniteta.
Bosna je 2022. zauzimala 93. mjesto na Globalnom indeksu terorizma, što ukazuje na minimalan utjecaj. Vlastiti izvještaj SAD-a za 2022. opisao je Bosnu kao "kooperativnog partnera u borbi protiv terorizma." Između 2016. i 2022. u zemlji nisu zabilježeni teroristički napadi.
Desničarske ekstremističke grupe u Bosni – poput srbijanskih četničkih udruženja i neonacističkih grupa u Prijedoru i Mostaru – nisu tretirane kao sigurnosne prijetnje od strane državnih agencija. Prema izvještajima, strategija borbe protiv terorizma u zemlji fokusirala se isključivo na radikalne islamističke grupe.
Najokrutnija izdaja
Bošnjaci nisu tražili mnogo od međunarodne zajednice. Tražili su da im se dozvoli da se brane. Odbijeni su. Tražili su intervenciju za zaustavljanje genocida. Nije došla. Tražili su mirovni sporazum koji bi poništio teritorijalne dobitke etničkog čišćenja. Dobili su Dejton. Tražili su demokratsko samoupravljanje. Dobili su aparthejd. Tražili su da genocid nad njima bude priznat kao takav. Nije priznat kao takav – čak i Srebrenicom danas upravljaju iste snage koje su provele genocid.
Kada je izraelski ambasador u Srbiji 2024. negirao status genocida u Srebrenici, nije govorio s margina međunarodnog mnijenja. Govorio je iz okvira koji je odavno tretirao bošnjačku patnju kao pregovaračku kategoriju.
Tokom svega toga, Bošnjacima je govoreno da vjeruju procesu. Da vjeruju stručnjacima. Da vjeruju ljudima poput Daniela Serwera, koji su govorili da podržavaju Bosnu.
Ali njegova izjava pokazuje da ta podrška ima granice. Bila je za "multietničku Bosnu" – ali samo dok Bošnjaci ne dobiju stvarnu političku moć. Kada se činilo da bi zapravo mogli voditi zemlju, lideri poput Tuđmana nazivani su "pametnim", njihovi strahovi tretirani kao "legitimni", a desetljeća ograničavanja bošnjačke moći opisivana su naknadno kao razumna.
Ovo nije konzervativni stav. Nije krajnje desničarski. To je liberalna mainstream islamofobija — ona koja ne djeluje kroz uvrede, već kroz sigurnosne okvire, kroz stručnost, kroz jezik upravljanja konfliktima i demokratske tranzicije. Trajnija je od primitivne varijante upravo zato što ju je teže imenovati.
Narod Bosne zaslužuje bolje prijatelje.
