Ne boli nas toliko (a jako boli!) to što su muslimani izloženi još jednom pogromu. Mnogo više nas boli tako snažno, bezdušno, brutalno... demonstrirana nepravda. Jer je živimo zadnjih 30 godina.
Piše: Sead Numanović
Kada je Rusija 24. februara 2022. godine napala Ukrajinu, nemir se uvukao i u domove Bosne i Hercegovine.
Jedna od najvećih vojnih svjetskih sila obrušila se na brojčano barem tri puta manju Ukrajinu samo zato što su vlasti u Kijevu željele svoj put u napredni svijet.
Brutalni zločini, poput onoga u Buči, ponovo su, po ko zna koji put, oživjele nikada zacijeljene bosanske rane iz vremena agresije.
Ruska "objašnjenja" da se radi o "propagandi" i da "Ukrajinci sebe granatiraju i ubijaju" opet su zazvučala bolno poznato.
Napredni svijet, na iznenađenje mnogih, zdušno je stao uz Ukrajinu. Dugo neviđeno jedinstvo Zapada šokiralo je i sami Zapad. A nas pogotovo!
Stotine milijardi dolara i eura slili su se u Ukrajinu. Napredni svijet nije žalio pomažući slabijima. Čak je i Bosna i Hercegovina dala svoj udio u tome - od budžetskih korisnika do sergija u džamijama. I bili smo preponosni što smo dio naprednog svijeta. I opet se probudila davno ugašena nada da svijet nije na putu strašnog scenarija, da moral, pravda, principi... jako vrijede i ima ih ko braniti i sačuvati.
A onda se desio 7. oktobar 2023.
Za nekih 18 mjeseci prestali su važiti univerzalni principi. Svijet se opasno podijelio. Na već decenijama najopasnijem mogućem mjestu. Svi principi su pali u vodu, srušili se kao kula od karata...
Hamas je tog jutra iznenada napao Izrael.
U začuđujućem naletu, zaposjeli su teritoriju višestruko veću od Pojasa Gaze. U jednom danu ubijeno je više od 1.300 Izraelaca. Snimci "trijumfalnog pohoda", garnirani zatočenom djecom i starcija, izživljavanjima nad mrtvim tijelima Izraelaca šokirali su sve. Cijeli svijet.
Uslijedio je očekivani odgovor.
Ali nas je i on šokirao.
Iako prilično dobro znamo šta se dešava u Palestini, svakodnevno smo i do tada čitali o brojnim zločinima koji se nad Palestincima čine decenijama, nadali smo se da će masovne demonstracije Izraelaca protiv cionističke vlasti Benjamina Netanyahua dovesti do pada tog fašizoidnog režima... upad Hamasa promijenio je mnogo toga.
Izrael je u ratu. Netanyahu je odahnuo i dobio priliku da provede ono što je zagovarao dugi niz godina. Plus, vlast mu se učvrstila. Makar za neko vrijeme.
Sada je za svoj stari naum, pod izgovorom "borbe protiv terorizma", dobio i blagoslov Zapada.
Svijet se opasno podijelio.
Na jednoj su strani oni koji svesrdno osuđuju kampanju Izraela, smatraju je u najmanju ruku neproporcionalnom, upozoravaju na kršenje svih univerzalnih vrijednosti...
Na drugoj su oni koji su "dočekali svoj momenat" i zdušno stali uz Netanyahua ne (samo) zato što ga vole, već zato što mrze one druge.
Muslimanski je svijet u vrijenju. Većina država tamo su despotije, režimi koji se održavaju na ovaj ili onaj način, protivno svim - opet - univerzalnim principima. Iako bi najradije da taj problem ne postoji, zbog ogromnog nezadovoljstva svog puka, oni emitiraju kojekakve izjave. U njima se, naravno, osuđuje Netanyahuova vlast i akcije koje poduzima. Akcija iz tih država nema.
Oni bi najradije da rat što prije stane. Nije im mrsko ni da nestanu Palestinci, čime bi im nestao i jedan veliki problem, pa bi mogli dalje nesmetano vladati.
Takvo nešto odgovaralo bi i mnogima na Zapadu.
Neka Netanyahuove trupe upadnu u Gazu, pobiju sve što mogu (što oni i rade!) i povuku se nazad. Pa ćemo za mirovnim stolom razgovarati o "rješenju", kako se činilo u proteklih skoro 60 godina!
Zapadni svijet je, nakon iznenađenja napadom Hamasa, doživio i još jedno iznenađenje - pobunu stotina državnih službenika u diplomatijama Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije, Holandije... Njihov protest remeti naum velikih. Oni su uz Izrael, bez rezerve. I samo - da se koliko-toliko - domaća javnost umiri, povremeno pomenu "međunarodno pravo" koje su davno ubili.
A naše rane krvare.
Ne postoji sijelo u prosječnoj bosanskoj i hercegovačkoj kući da se, s dubokim uzdahom koji se otima, Palestina ne pominje.
Mi dobro znamo šta je agresija, šta je ratni zločin, šta je genocid, šta je opsada... I isto tako smo jako dobro svjesni da se u principe i pravdu ne možemo pouzdati. Kako 1992.-1995. tako i danas. I sutra.
Ne boli nas toliko (a jako boli!) to što su muslimani izloženi još jednom pogromu. Mnogo više nas boli tako snažno, bezdušno, brutalno... demonstrirana nepravda. Jer je živimo zadnjih 30 godina.
Kada smo gledali scene iz Buče, masovne grobnice ukrajinskih civila koji su bezobzirno likvidirani, nakon što su im svezane ruke na leđima i potrpani u masovne grobnice, vidjeli smo već viđene scene iz Prijedora, Višegrada, Foče, Srebrenice... I bol i žal iz Buče i za nevine Ukrajince Buče i svih ostalih "buča", urezala nam se u dušu.
Kada gledamo scene iz Gaze, mi vidimo opkoljeno Sarajevo, Mostar, Bihać, Goražde, Žepu... I naša je krv, i naše su suze tekle i teku Bučom i Gazom. I Zapadnom Obalom.
Naši su umni ljudi češće bez nego sa akademskom titulom, braći i sestrama u Ukrajini i na početku ruske agresije, a i danas, upućivali poruke i savjete kako da se pripreme za mir i ne dopuste sebi nepravdu koja je nama nametnuta. Bio je to još jedan vapaj onih koji nepravdu žive.
Osim duboke tuge i straha od sutra, mi nemamo šta reći Palestincima. A pogotovo ne muslimanima u njihovim arapskim i nekim nearapskim državama. Ni naše lekcije i iskustva nisu im pomogli...
