Piše: Almasa Hadžić
Dok Bošnjaci prepoznaju neprijatelja i odluče da mu se suprostave, istorija je pokazala, protekne dovoljno vremena da u vlastitoj zemlji, jal' jednom, jal' dva puta budu klani i protjerivani.
Malo je onih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini kojima su se očevi, djedovi, pradjedovi sahranjivali u mjestima u kojim su rođeni, jer su ih progoni i klanja redovno gonili s jednog na drugi kraj države ili pak u bijeli svijet, a čemu i danas svjedočimo.
Jedino što Bošnjak u startu „prepozna“ jeste da mu je za vlastitu nesreću uvijek kriv Bošnjak, bilo da mu je brat, rođak, komšija, politički predstavnik ili, čak predsjednik države, a nikako onaj koji ga ubija, hapsi, progoni, laže i vara i na pravdi Boga trpa u zatvor.
Tako ovih dana Bošnjaci horski blagosiljaju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića zbog njegove „velikodušnosti“ da iz svojih kazamata pusti, odnosno, njihovoj državi „pokloni“ na Božijoj pravdi uhapšene Huseina Mujanovića, Osmana Osmanovića i Edina Vranja, te da Tužilaštvu BiH ustupi 26 predmeta protiv državljana BiH, optuženih za navodne ratne zločine počinjene nad Srbima u BiH.
Baš kao da su Mujanović, Osmanović i Vranj paketi humanitarne pomoći pa ih, eto, Srbija, uz kamere i fotoobjektive (kao onomad vakcine!) poklanja najprije, glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić,
a da bi ih ona, kasnije „uručila“ državi Bosni i Hercegovini i tako se referirala kao sposobna, mudra “zastupnica i braniteljica“ pravde i zakona.
Husein Mujanović, Osman Osmanović i Edin Vranj, uhapšeni su upravo u mandatu tužiteljice Gordane Tadić i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
