Zaboravljeni genocid nad Čerkezima

Ruski oficir Ivan Drozdov opisao je prizor oko Sočija dok su Rusi slavili:

"Na putu naše oči su se susrele sa zapanjujućim slikama: leševi žena, djece, starih osoba, rastrganih i napola pojedenih od pasa; protjerani , gladni i bolesni, gotovo preslabi da bi pomaknuli noge, urušavajući se od iscrpljenosti i postajući plijen psima dok su još živi".

Qbaadu su 1869. naselili ruski imigranti i oblast preimenovali u Krasnaya Polyana (Crvena Livada). Možda bi ovaj genocid i bio prepušten zaboravu da Međunarodni olimpijski komitet (MOC) nije dodijelio organizaciju Olimpijskih igara 2014. godine Rusiji i Sočiju, koje su se održale na 150. godišnjicu uništenja Čerkeza na Crvenoj Livadi, gdje su Rusi slavili, dok su Čerkezi izdisali na obali. MOC je, moguće nesvjesno, ponovo aktualizirao gotovo zaboravljeni genocid i doveo Čerkeze ponovo u  međunarodnu arenu.

Kavkazom su ruski carski oficiri vladali kao svojim ličnim feudom, a car i njegovi ministri nisu bili dovoljno informirani o regiji kako bi osporili njihovu prosudbu. Muriel Atkin ističe, da je ta slabost u sistemu upravljanja stvorila probleme za Rusiju na cijelom Kavkazu i šire: To je naročito istinito kada su u pitanju područja kao što su Kavkaz i Iran, koji su bili udaljeni od tradicionalnih interesa većine ruske elite. Malo je ljudi razumjelo, ili čak tvrdilo, da razumiju tamošnje stanje, pa carevi nisu imali drugog izbora nego da se oslone na iste neobrazovane ili pristrane ljude kakve je Katarina Velika imala prije njih.

Zapovjednici od Alekseja Ermolova 1820-ih do Nikolaja Evdokimova 60-ih godina 19. stoljeća redovno su obmanjivali St. Petersburg i namjerno sabotirali politike koje su mogle dovesti do mirnog okončanja rata. Uništenje Čerkeza počelo je u fizičkom smislu desetljećima prije konačnog udarca 1860-ih i nastavio se nakon genocida 1864. godine. Jednom kada je Katarina Velika odlučila 1760-ih da sjeveroistočne obale Crnog mora treba biti ruska, carska vojska malo po malo potiskivala je Čerkeze sve dok nisu bili okruženi u visokim planinama. Do 1820-ih velika većina Kabardijanaca je ili ubijena ili protjerana u „zapadnu Čerkeziju“, gdje su boravili do kobne 1864. godine.

Kemal H. Karpat je u svom djelu napisao da Počevši od 1862., i nastavljajući se kroz prvo desetljeće dvadesetog stoljeća, više od 3 milijuna ljudi pripadnika kavkaskih naroda, često zajednički nazivani Čerkezi, bili su prisiljeni od strane Rusa da napuste zemlju svojih predaka.

Salaheddin-beg spominje 1867. ukupno 1.008.000 izbjeglica s Kavkaza i Krima, od kojih je 595.000 u početku bilo naseljeno na Balkanu. Dodatnih pola miliona iseljava se 1879., i još pola miliona do 1914. godine.  Većina njih bili su Čerkezi, iako su među njima bili i krimski Tatari, Čečeni i drugi muslimanski narodi. Stotine hiljada muškaraca, žena, staraca i djece stradalo je na ovom putu bez povratka. Rusi su ih progonili i iz njihovih novih domova na Balkanu. Oni koji su ostali u Rusiji i oni u dijaspori borili su se sljedećih pet generacija da očuvaju svoju kulturu. Nažalost, države u kojima živjeli su bili više zainteresirani za njihovu asimilaciju.