Dok je pažnja globalne javnosti i mainstream medija hipnotisano fiksirana na kinetičke sukobe u Gazi i Ukrajini, u pozadini se odvija mnogo perfidnija, tiša, ali strateški daleko opasnija igra. Riječ je o fundamentalnom redefiniranju geopolitičke arhitekture Istočnog Mediterana, Balkana i Crvenog mora. Ako zagrebemo ispod površine diplomatskih floskula o "ekonomskoj saradnji" i "energetskim koridorima", vidjet ćemo jasne konture grandioznog plana opkoljavanja Turske – svojevrsnu strategiju "anakonde" koja se proteže od jadranskih obala do Roga Afrike. Ono čemu svjedočimo nije nasumični niz događaja, već koordinisana multidimenzionalna ofanziva koja cilja na demontažu turske strateške dubine.
Mediteranski trojanski konj: Tiha aneksija Sjevernog Kipra
Prva linija ovog fronta je možda i najpodmuklija jer se ne odvija oružjem, već vlasničkim listovima. Dok Ankara fokusira svoje resurse na vojnu zaštitu Turske Republike Sjeverni Kipar (TRNC) kao svog "nepotopivog nosača aviona", na terenu se dešava fenomen koji možemo nazvati "nekretninskom obavještajnom mrežom". Izraelski kapital, maskiran kroz ofšor kompanije i posrednike, sistematski kupuje hektar po hektar zemlje na sjevernom dijelu ostrva. Ovo nije klasična investicija; ovo je arbitraža suvereniteta. Nacionalistički krugovi i obavještajni monitori u regiji s pravom pale alarme. Kupovinom strateških zemljišnih parcela u blizini vojnih baza i obalnih linija, Tel Aviv de facto provodi tihu aneksiju teritorije koja je ključna za tursku doktrinu "Plave domovine" (Mavi Vatan). Cilj je jasan: neutralisati stratešku prednost Turske na Kipru iznutra. Ako Izrael uspije uspostaviti ekonomsku i demografsku dominaciju na terenu, vojno prisustvo turske vojske postat će irelevantno. Kipar se pretvara u trojanskog konja, gdje se "nepotopivi nosač aviona" polahko pretvara u izraelsku isturenu osmatračnicu, svega 70 kilometara od turske obale.
Balkanska "stražnja vrata": Geografska kliješta
Istovremeno, na zapadnom krilu, svjedočimo onome što analitičari pogrešno tumače samo kao energetsko savezništvo između Grčke, Kipra i Izraela. Međutim, pravi cilj ove osovine je mnogo ambiciozniji – to je manevar opkoljavanja sa sjevera i zapada, odnosno preko Balkana. Izraelska diplomatska i obavještajna penetracija u zemlje poput Albanije, a sve agresivnije i na Kosovu, te pokušaji utjecaja u Bosni i Hercegovini, nisu izolovani incidenti. To je klasični "bočni manevar" (flanking maneuver). Konvencionalna mudrost kaže da je riječ o o ekonomskoj saradnji, međutim jasno se vidi da se radi o geopolitičkom pozicioniranju. Koristeći Atinu kao štit, Izrael se pozicionira "iza leđa" Turske, u njenu strategijsku dubinu – Balkan. Ovo je pokušaj da se Turska stavi pred nemoguć strateški izbor: da li braniti svoje naslijeđe i dubinu na Balkanu ili fokusirati sve resurse na odbranu "Plave domovine" na moru? Stvaranjem neprijateljskog luka koji se proteže od Levanta, preko Krete i Atine, pa sve do Jadrana, Turska se efektivno odsijeca od Evrope, a Balkan se koristi kao poluga za razvlačenje turskih kapaciteta.
Indijski okean i nova "Antihegemonijska" realnost
Međutim, svaka akcija izaziva reakciju, a paradoks ove agresivne izraelske ekspanzije leži u tome što ona stvara uslove za do jučer nezamisliva savezništva. Fokusirajući se na Rog Afrike i strateški tjesnac Bab el-Mandeb, vidimo formiranje "Indo-Abrahamovog" poretka – saveza u kojem Izrael i UAE pokušavaju dominirati ulazom u Crveno more (preko Somalilanda i Jemena). To je glavni razlog priznavanja nezavinosti Somalilanda od strane Tel Aviva, kao i nedavna međusobna bombardovanja između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. Osim pozicioniranja blizu Huta koje podržava Iran, Izrael pokušava ovladati ključnih tjesnacem koji je za njegovu opstojnost od vitalnog značaja, ali i razbiti tursko pozicioniranje u Somaliji. U svemu tome, svakako mu je od velike pomoći strategija koju slijedi UAE.
Mnogi analitičari i dalje posmatraju Tursku, Iran i Saudijsku Arabiju kao vječne rivale za titulu lidera islamskog svijeta. No, realpolitik diktira drugačije. Izraelska ekspanzija u Indijskom okeanu je jedina sila dovoljno moćna da prisili Ankaru, Teheran i Rijad na taktičko zbližavanje. Suočeni s mogućnošću da Crveno more postane "izraelsko jezero", ove tri regionalne sile, uprkos svojim ideološkim razlikama (sunitsko-šiitski rascjep), guraju se ka formiranju "Tripartitnog pomorskog pakta".
