Vahidin Džinić RVI: I kad bi opet zatrebalo, i bez ruke i noge, branio bih državu

Sjeća se Vahdo kako je tu večer dovežen do ratne bolnice u Međašu i da je bio među onim za koje se čekalo samo da izdahnu. Tu mu je odsječena i šaka koju nije bilo moguće spasiti. Kada je jedna od medicinskih sestra, čula kako mu puls radi, i pored ogromne gužve u ratnoj bolnici, uspjelo se otpremiti ga u bolnicu na Gradini, odnosno Klinički centar u Tuzli gdje se treći dan probudio iz kome. 

"Nakon što sam došao svijesti, vidim da nemam desne šake, da nemam nogu. Sjetih se da sam upravo na toj šaci imao srebrenu burmu koju mi je poklonila jedna djevojka. 

Pitam osoblje da li mogu pronaći moju šaku i donijeti mi burmu. Neki od njih su se zadali i nekoliko dana kasnije, pronašli mjesto gdje je šaka bila zakopana, skinuli burmu s prsta i donijeli mi je u bolnicu", prisjeća se Vahdo u razgovoru za Politicki.ba.

Dok priča Vahdo ne skida osmjeh sa lica. Odaje nevjerovatnu smirenost, ali i snagu duha, što je po svoj prilici i razlog priča da je Vahdo, kako fizički, tako i mentalno bio "fenomen oporavka".  

Nakon manje od dva mjeseca boravka u bolnici gdje je izdržao četiri operacije, Vahdo je napustio bolničku sobu i zaputio se u Austriju u posjetu svojim roditeljima, sestrama.  

"Kako je mojoj majci, ocu, sestrama bilo kad su me vidjeli, to oni znaju. Nastavio sam liječenje u Austriji. 

U privatnoj bolnici u Klastenoburgu, specijaliziranoj za izradu proteza zahvaljujući mojim roditeljima, ali i finansijskoj pomoći rodbine i prijatelja, urađene su mi prve proteze. 

Valjda, u tolikoj želji da hodam, ja sam sa protezom samostalno  prohodao peti dan nakon što mi je stavljena". 

Vahidin Džinić, zvani Vahdo, nakon agresije odlučio je da svoj život nastavi u Tuzli. Oženio se, dobio dva sina, od kojih je jedan već treća godina arhitekture, drugi srednjoškolac. Supruga mu je prosvjetni radnik. Napravio je kuću u Tuzli, a onu u kojoj je rođen u Sjenokosu na području Zvornika uveliko obnavlja.  

 "Ja sam osoba koja se ne predaje. Svjestan sam svog fizičkog nedostatka, ali to nije razlog da klonem. Kad sam ranjen kroz glavu mi je prošla jedna teška misao: Bože da li ću više imati djevojku i da li ću moći da vozim. 

Kad sam izašao iz bolnice stigao mi je daidža iz Švajcarske, vozi "Mercedes-automatik". Jedan dan kaže mi "hajde Vahdo probaj". 

Nisam ja tada ni znao šta je to automatik. Sjedam za volan, jedna ruka, jedna noga, ali ide. Daidža pored mene, prosto kao da navija. Odvezemo se do Lukavca i nazad. 

Mojoj sreći, čini mi se nije bilo kraja. Zaboravio sam da nemam ruku i nogu. 

Od tada nesmetano vozim automobil, radim mnogo šta što ljudi misle da to ne može invalid kakav sam ja, ali...

Jednostavno, prihvatam sebe onakvim kakav sam. Posebno mi je važno što imam prijatelj, što kad izađem u čaršiju uvijek imam skim kafu popiti. Odem u svoj Sjenokos, tamo imam nekoliko košnica pčela. Nedavno sam sa mlađim sinom polijepio stiropol na fasadi kuće".     

Na jednoj od prezentacija proteza, u Hotelu Tuzla, priča za Politicki.ba Vahidin je sreo Kadiru Nukić, ženu koju svi poznaju i čija životna sudbina teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim. I ona je invalid bez noge. Bavi se streljaštvom i članica je Streljačkog invalidskog kluba Tuzla koji postoji već više od 10 godina. 

"Na Kadirin nagovor učlanio sam se u Klub. Za nepunih godinu dana, vježbajući u streljani, od loših rezultata na početku došao sam skoro do samog vrha", kaže s ponosom.

U 2022. godini Vahidin Džinić je bio prvak države u streljaštvu  za invalide. Osvajač je nekoliko nagrada i priznanja na domaćim takmičenjima iz streljaštva u kategoriji invalida. 

Na pitanje da li ima svojih tegoba o kojima možda ipak ne želi govoriti, Vahidin odgovara pitanjem "a koji to čovjek i zdrav i bolestan, na današnjem vremenu nije bez tegoba".

Teško mu je, kaže, kad pomisli da je samo iz njegovog Sjenokosa 1. juna 1992. godine zarobljeno i ubijeno 27 muškaraca, da su mu u agresiji izginuli mnogi rođaci, prijatelji. Posebno mu je teško zbog Srebrenice. 

"Rodio sam se na ovim prostorima i oni su moja sudbina. Sve što mi se desilo, kažem, to je tako Bog odredio. 

Od sudbine se ne može pobjeći. 

I kad bi opet zatrebalo, znajte da bih, iako bez desne i ruke i noge, krenuo da branim svoju državuj. 

Doduše, sada bih bio pametniji i ne bih, kad bi neko parkirao tenkove tamo gdje netreba kao što su ih te 1992. godine parkirali pored moje škole u Karakaju, mislio da su tenkovi tu da nas "štite od neprijatelja" kako su nam tada govorili", poručio je na kraju razgovora za Politicki.ba Vahidin Džinić, zvani Vahdo, borac iz Podrinja koji je sa 17,5 godina krenuo da brani državu, a sa 23,5 u jednoj od bitaka izgubio desnu ruku i desnu nogu. 

I ostao nasmijan.